By Već sam imala dvadeset sedam godina, a ipak sam se te večeri prvi put u životu istinski uplašila svog strica Richarda. Još od mog djetinjstva bio je jedan od ljudi kojima su svi u našoj obitelji vjerovali. Kad sam bila mala, donosio mi je rođendanske poklone, dolazio na moje školske priredbe i uvijek govorio da ga nazovem ako mi ikada nešto zatreba. Nakon što mi je otac umro, te su mi riječi postale još važnije.
Međutim, tijekom protekle godine Richard se promijenio i počeo postavljati neobična pitanja o prošlosti moje obitelji. Obično bih se samo nasmijala i promijenila temu, ali onda me jednog dana iznenada upitao: „Emily, jesi li djevica?“ Nekoliko sekundi mislila sam da sam ga pogrešno čula. Kada sam ga upitala kakve to veze ima s njim, odmah je promijenio temu, ali ja nisam mogla zaboraviti to pitanje i svaki put kad bi me nazvao osjećala sam nelagodu.
Nekoliko dana kasnije Richard me pozvao da pođem s njim izvan grada u hotel s bazenom kako bismo se malo opustili. Iako sam oklijevala, na kraju sam pristala jer me nakon očeve smrti često pokušavao izvući iz kuće. Hotel je bio stara, ali elegantna zgrada s velikim vrtom i vanjskim bazenom. Isprva je sve izgledalo normalno, ali onda je Richard počeo neprestano gledati na sat. Kada sam ga upitala čeka li nekoga, odgovorio je prebrzo, a nekoliko minuta kasnije primaknuo mi se i tiho prošaptao: „Nakon bazena dođi gore u moju sobu. Soba 214.“
Ukočila sam se od straha i loših misli, ali sam se na kraju ipak zaputila ondje misleći da možda postoji nešto važno što mi mora reći. U 18:55 stajala sam ispred sobe 214. Vrata nisu bila potpuno zatvorena, pa sam ih lagano gurnula i zakoračila unutra. Srce mi je počelo snažno lupati kada sam vidjela prizor: cijeli krevet bio je prekriven desetcima fotografija iz mog djetinjstva, školskih dana i s fakulteta, dok su na zidu visjele velike slike moje majke, a po stolu razbacana stara pisma i dokumenti.
U tom trenutku Richard je ušao u sobu i objasnio mi da se ne trebam bojati. Sa stola je uzeo staru omotnicu i objasnio: „Tvoj me otac natjerao da obećam kako ti ovo neću dati dok ne navršiš dvadeset sedam godina.“ Ispostavilo se da je moj otac posljednjih mjeseci svog života pripremao posebno iznenađenje za mene, prikupljajući moje fotografije i uspomene te otvarajući štedni račun s malim uplatama koje su se tijekom godina skupile u dovoljno novca da napokon ostvarim svoj san i otvorim vlastiti fotografski studio.
Sjela sam na rub kreveta brišući suze i shvatila pravu istinu. Richard mi je objasnio da je njegovo nespretno pitanje o mom statusu zapravo bio nevešt pokušaj da sazna gradim li vlastiti život i donosim li sama odluke. Te noći ostali smo u sobi do ponoći otvarajući očeva pisma, a tri mjeseca kasnije uspješno sam otvorila svoj mali fotografski studio, stavivši na zid kao prvu fotografiju uspomenu na svog oca i strica koji su vjerovali u mene.
