By Pet godina moj mi je otac naplaćivao stanarinu dok sam se financijski jedva snalazio, zbog čega sam mu silno zamjerao. Prije nego što nam je majka umrla kad sam imao devet godina, naš je dom bio ispunjen glazbom i očevom gitarom, no nakon njezine smrti on je sve ugasio, ostavivši me s hladnim i distanciranim odgojem. Sa šesnaest godina počeo sam pisati vlastite pjesme i sanjati o studiju glazbene produkcije, ali otac je odbacio tu ideju tvrdeći da se od glazbe ne živjeti, a na moj osamru osamnaesti rođendan šokirao me odlukom da mi uvede mjesečnu stanarinu od 250 dolara.
Tijekom sljedećih godina jedva smo razgovarali, a ja sam svakog mjeseca ostavljao novac na kuhinjskom stolu. Pet godina kasnije, preminuo je od raka. Nakon sprovoda, njegov najbolji prijatelj Frank posjetio me i predao mi kartonsku kutiju s njegovim starim uspomenama, prslukom, fotografijama s nastupa i ključem s nepoznatom adresom. Vođen znatiželjom, otključao sam prostoriju na rubu grada i zanijemio: ondje se nalazio potpuno opremljen profesionalni studio za snimanje s mojim starim instrumentima i video porukom koju mi je ostavio.
Na snimci mi se otac ispričao zbog svoje hladnoće i objasnio da se nakon majčine smrti uplašio te da je, pokušavajući me naučiti odgovornosti, nesvjesno gušio ono što je najviše volio. Prostoriju i savršenu opremu ostavio mi je u naslijeđe da stvaram glazbu. No najveće iznenađenje čekalo me u ladici u kojoj se nalazilo šezdeset omotnica sa svim novcem koji sam mu pet godina uplaćivao kao stanarinu – ukupno 15.000 dolara, uz poruku da je zaslužio svaki dolar i da mi je zapravo sve vrijeme gradio i čuvao put do ostvarenja mojih snova.
