By “2001. godine sam poslije jednog jedinog pregleda saznala da umirem. Tačnije, da imam još 2 mjeseca života.
Operaciju nisu htjeli ni da razmatraju, jer kako kažu, umrla bih na stolu. Šta ću, povedem svoje dvoje djece kod brata, ispričam mu sve..
Nastaje opšti haos, svi plaču.. Brat impulsivan kao što je uvijek i bio pita me: ‘jel mi vjeruješ?’ Ja se premišljam, jer u tom momentu nikome nisam vjerovala..
Odgovaram potvrdno. Uglavnom, ušao je u bolnicu sa pištoljem u ruci i riječima ‘ona je spremna za operaciju, makar izgubila i život, a jeste li vi?’
Tog dana su me operisali, a ja 19 godina kasnije sam i dalje hvala Bogu živa i zdrava.
On je u međuvremenu preminuo. Nisam nikad voljela ni podržavala čime se bavio dok je bio živ, bio je kriminalac, ali me ubija razmišljanje da nije bilo njega tada, moja bi djeca odrastala sama.. Počivaj u miru Nešo. Voli te tvoja sestra.”
Izvor: Ispovesti.com