By Jedna baka je svaki dan peglala svom mužu radne hlače iako je bio farmer i rijetkotko ga je imao priliku vidjeti.
Iako je moj djed bio farmer, baka mu je peglala radnu odjeću svaki dan. Napravila bi svoj domaći rastvor u staklenoj boci koja je imala metalni čep.
Poprskala bi djedove hlače, prostrla ih na stolicu nekoliko minuta da se malo osuše, a zatim ih peglala. Gledao sam to u djetinjstvu i mislio da svaka starica to radi. Ali, kako su godine prolazile, shvatio sam da to baš i nije tako”, ispričao je dr. Bo Brock, vlasnik veterinarske klinike i autor knjige ‘Crowded in the Middle of Nowhere’ – humoristične priče o seoskoj zajednici u ruralnom Teksasu.
Kada je imao 13 godina zapitao se zašto to baka radi svaki dan, pa to su ipak samo radne hlače. Nije mu bilo jasno čemu toliki trud i vrijeme za nešto što će ubrzo biti prljavo. Većinu dana ga nitko nije vidio osim bake i možda nekoliko farmera.
Zapitao se i zašto baka ne sređuje njegovu odjeću svaki dan, već samo djedinu. Nije mogao izdržati, pa je jednog dana otišao do bake i zamolio je da mu to objasni.
Njen odgovor bio je toliko sladak da mu se zauvijek urezao u pamćenje.
“On je najljepši muškarac kojeg je Bog ikada napravio. On je moj najbolji prijatelj i ljubav mog života”.
Željela je da uvijek izgleda lijepo i uredno jer ‘nikad se ne zna na koga može naletjeti’.
Nakon toga Bo Brock je malo jasnije gledao na svog djeda i razmišljao o bakinim riječima. Nije joj se baš činio najljepšim na svetu. Bio je to nizak mršav čovjek s relativno velikom pozadinom ako se usporedi sa širinom ramena. Kosa mu je bila prorijeđena, a umjetni zubi nisu izgledali lijepo kada se nasmije.
Nosio je naočale prevelike za svoje lice, ali njemu je jedino važno bilo da kroz njih dobro vidi sve što ga zanima.
Mali Bo Brock se zapitao: ‘Kako bi netko ovog čovjeka mogao smatrati najljepšim kojeg je Bog ikada stvorio?’, prenosi Reader’s Digest.
Opet nije imao mira pa je otišao do bake i rekao joj da je pažljivo proučio djeda i kako mu se ne čini da je baš on najzgodniji na svijetu.
Baka se počela toliko smijati da je na trenutak djelovala kao djevojčica. Tada mu je rekla:
“Te bore oko očiju nisu uvijek bile tamo, a sjećam se i kada je imao prave zube. On ima najljepše plave oči koje sam ikada vidjela. Potpuno su iste boje kao nebo neposredno pred zalazak sunca. Cijelo lice mu blista kada se smije, a glas mu je toliko smiren i pun da ga svi u devet okruga žele čuti kada govori.
Želim da se osjeća lijepim. Svaki dan sređujem njegovu odjeću jer sam se zbog njega sve ove godine osjećala lijepom. On je čovjek vrijedan poštovanja’.
Te riječi su mu se često kasnije vraćale u misli. Promatrao je baku i djeda kako sve više stare zajedno, a on je u 30 godina napokon je shvatio ono što mu je baka govorila.
Kada nekoga duboko i iskreno volimo, tada nam je ta osoba jednostavno najljepša na svijetu. To se zove prava ljubav.
(Izvor: novizivot.net)