By Milan je doživio vrlo težak životni udarac, ali je svu bol pretvorio u snagu i vratio osmijeh na lice!
Milan je imao jak moždani udar u 41. godini, nakon čega ga je supruga napustila, ostavljajući njega i troje djece. A onda je uslijedio nevjerojatan obrat.
Milan, porijeklom s naših prostora, rođen je i živi u Sloveniji. Tamo je oženjen i osnovao svoju obitelj. Imao je skladan brak i troje djece. Međutim, u 41. godini doživio je strašnu nezgodu koja mu je zauvijek promijenila život.
Cijeli je život radio na građevini. Od svoje osamnaeste godine provodio je dane pod užarenim suncem, noseći džakove cementa, miješajući beton i podižući zidove za tuđe domove, kako bi sebi osigurao bolju budućnost. Nikada se nije stidio nikakvog posla, sve dok je bio pošten.
Njegove su ruke bile ispucale od maltera, a leđa povijena od teškog rada. Ali nikada se nije žalio. Porodica i djeca bili su mu snaga i vjetar u leđa da ide dalje i sanja velike snove.
Živio je u skromnoj kući na obodu Ljubljane sa suprugom Sanjom i troje djece – devetogodišnjom Ivanom, sedmogodišnjom Milicom i petogodišnjim Lazarom. Sanja je povremeno radila, uglavnom u trgovinama, dok je većinu prihoda donosio Milan.
Njegova plata nije bila velika, ali dovoljna za pristojan život. Ništa im nije falilo, redovito su odlazili na ljetovanja i zimovanja, a Milan je bio uvjeren da će njegov trud jednog dana biti još bolje nagrađen.
Međutim, prije 14 godina, dok je radio na temelju nove zgrade, osjetio je strašan bol u glavi i trnjenje ruke. Cijelo gradilište mu se okrenulo i samo se srušio u pijesak. Kolege su odmah pozvale hitnu pomoć, a liječnici su odmah konstatirali – šlog.
Kad se probudio u bolnici, lijeva strana njegovog tijela bila je gotovo nepokretna, a dio usana iskrivljen. Morao je ponovno učiti hodati, koristiti kašiku i izgovarati riječi. Svaki pokret bio je borba.
Sanja ga je posjetila nekoliko puta, ali bila je drugačija. Povučena, hladna. Kada su ga pustili iz bolnice, više nije bila ista žena. Pomagala mu je minimalno, djecu je zapostavljala, bila je zamišljena i povučena. Nakon malo više od mjesec dana, rekla mu je u lice:
– Ne mogu ovako. Ne mogu živjeti s invalidom.
Te večeri, spakovala je stvari i otišla, ostavljajući Milana sa djecom.
Milan nije imao vremena za očajavanje. Morao je brinuti za Milicu i Lazara. Teško je ustajao, ruka mu je i dalje bila slaba, čekala ga je rehabilitacija. Tada mu je sestra najviše pomogla, preuzela je brigu o djeci dok je on bio na liječenju.
Nakon tri tjedna, vratio se kući. Nije imao vremena za očajavanje, shvatio je da tri nevina bića ovise o njemu. Činilo mu se da su djeca odrasla preko noći, a upravo su Milica, Ivana i Lazar postali njegova najveća podrška.
Prvih nekoliko mjeseci pomagali su mu susjedi i rodbina, donosili mu hranu, vodili djecu u školu. No, on je želio postati samostalan.
Naučio je kuhati jednom rukom, hodati do trgovine uz pomoć štapa, pomagati djeci s domaćim zadacima. Nakon godine dana, već je mogao sam obrijati se i obući, iako sporo, zdravstveno stanje mu se poboljšavalo.
Ubrzo je ponovno otišao na gradilište. Ne da bi radio kao prije – to više nije bilo moguće – nego da pomogne majstorima savjetima. Stari kolega mu je dao posao kao nadzornik na gradilištu, jer je imao bogato iskustvo. Zarada nije bila velika, ali bila je dovoljna da prehrani djecu.
Milica, Lazar i Ivana odrasli su, gledajući oca kako se bori, nikada ne odustajući. Naučili su što znači hrabrost, rano su počeli obavljati kućanske poslove i ništa im nije padalo teško. Najviše su voljeli okupljati se za stolom i razgovarati s ocem. Za njih, Sanja kao da više nije postojala.
Godine su prolazile, a Milan je nastavio dalje. Teško, ali ponosno. Nije imao mnogo, ali imao je ljubav svoje djece. To je bilo vrijednije od svega.
Djeca su bila njegov najveći oslonac i razlog da nastavi dalje. Učio ih je životnim vrijednostima, govorio im da je rad najvažniji, da ne bježe od problema i da nikada ne ostavljaju one koje vole.
S druge strane, Sanja se prvih nekoliko godina nije javljala. Otišla je s drugim muškarcem, tražeći lakši život. No sudbina joj nije donijela ono čemu se nadala. Taj novi čovjek, za kojeg je mislila da će joj pružiti sve što Milan nije mogao, pokazao se grubim i neodgovornim. Kada ju je napustio, pokušala se vratiti u Milanov i dječji život.
Došla je jednog popodneva, stidljivo stojeći ispred kuće u kojoj je nekada živjela. U dvorištu je zatekla bivšeg muža.
-Zdravo, Milane – rekla je tiho.
-Što hoćeš, Sanja? – upitao je umorno.
-Samo da ih vidim… djecu.
Unatoč svemu što mu je učinila, Milan nikada nije želio stajati između majke i djece. No, djeca su već bila odrasla. Njen odlazak kao da je ugasio sve emocije u njima prema njoj.
Milica, Ivana i Lazar izašli su iz kuće. Stajali su ispred nje, gledajući je bez suza, bez prevelike radosti.
– Što si došla sad? – pitao je Lazar.
Sanja je šutjela. Očekivala je suze, zagrljaje, oproštaj, ali ih nije dobila.
Mi smo dobro – rekla je Milica i dodala – Tata je bio tu kad je bilo najteže, sada nam nisi potrebna.
Milan je samo promatrao. Nije osjećao mržnju, ali ni potrebu da je vrati u svoj život.
Sanja je otišla posramljena, shvativši da je prokockala ono najvrednije – obitelj.
Milan je nastavio živjeti za svoju djecu. S vremenom je uspio osnovati malu firmu za nadzor građevinskih radova i zaposliti nekoliko radnika. Bio je sretan, ne zbog bogatstva, već zbog saznanja da je, unatoč svemu, pobijedio.
Sada, kada su se njegova djeca osamostalila, Milan je spreman da potraži novu ljubav, pored koje će biti sretan.
