By U ovom životu, sve se nekako smijenjuje od radosti do tuge, od sjaja do tišine. Kad neko drag ode, svijet ne stane, ali se srce nehotice povuče u svoj kut, tražeći način da preživi bol. Tako je i sa Aleksandrom Popović, kćerkom preminulog Saše Popovića, koja se povukla iz javnosti nakon očeve smrti, ali je nakon četrdeset dana tuge tiho, bez riječi, podijelila trenutak koji je mnogima razgalio dušu.
Nakon odlaska njenog oca, poznatog glazbenog producenta i jednog od simbola domaće estrade, Aleksandra je odlučila potpuno se skloniti iz javnog života. Nije više bila aktivna na društvenim mrežama, nije davala izjave niti je dijelila svoje emocije – jednostavno, nestala je iz očiju javnosti, tražeći mir i snagu da nastavi dalje bez čovjeka koji joj je bio stub, oslonac i najveći prijatelj.
- U danima koji su slijedili poslije sahrane, tišina je bila njeno utočište. Ne, sada, nakon četrdesetodnevnog spomena, osjetila je potrebu da, makar i tiho, pokaže djelić onoga što osjeća. Objavila je emotivan snimak iz porodične vile na Bežanijskoj kosi, koja je bila dom, ali sada i svojevrsno mjesto sjećanja i tuge. Snimak je nastao u njenoj spavaćoj sobi, au kadru je bio njen pas, koji mirno spava pored nje.
Taj prizor, bez jedne izgovorene riječi, rekao je sve. Pa, vjeran suputnik, očito joj pruža veliku utjehu i emotivnu podršku u najtežim danima koje čovjek može živjeti – danima kada pokušava naučiti kako živjeti bez oca. Njihova tiha bliskost, spokojna u njegovom prisustvu, bila je poruka koja je dotakla mnoge. U tom jednostavnom kadru oslikana je ljubav, gubitak, ali i snaga da se nastavi dalje, korak po korak, uz nekoga ko ne pita, ne traži, ali jednostavno – tu je.
Iako se Aleksandra nije obratila riječima, njena objava nosila je težinu iskrene tuge, ali i zahvalnosti. Neki trenuci, baš poput tog snimka, govore više od hiljadu riječi. Ljudi koji su ga vidjeli nisu ostali ravnodušni. Mnogi su komentirali kako se upravo u tom prizoru vidi sva težina njenog bola, ali i ljepota odnosa čovjeka i psa, gdje on postaje tihi čuvar tuge.
- Podsjetimo se, na četrdesetodnevni pomen njenog oca, prva je na Novo bežanijsko groblje stigla njegova supruga Suzana s djecom, a za njima i njegova sestra. Tada se, unatoč velikom broju ljudi koji su u godinama života bili uz Sašu Popovića, na pomenu pojavila samo nekolicina estradnih ličnosti. Među njima su bile samo dvije pjevačice koje su karijeru počele upravo zahvaljujući njemu – kroz Zvezde Granda, projekt koji je obilježio muzičku scenu Balkana.
Ovaj podatak je mnogo zapeo za oko – jer se očekivalo da će više pjevača, koje je Saša godinama podržavao i stvarao, doći da mu odaju počast. Ne, to se nije dogodilo. Možda to najbolje govori o tome kako, na kraju, u tužnim danima ostanu samo najbliži – oni koji su istinski voljeli i koje boli.Upravo u toj atmosferi tuge, tišine i razmišljanja o svemu što ostaje kad nas dragi ljudi napuste, Aleksandra se oglasila – ne riječima, nego djelom. I to djelo koje je bilo dovoljno da podstakne emocije, raznježi i podsjeti koliko su trenuci tihe bliskosti važni u procesu tugovanja.
Ona nije tražila sažaljenje, niti je željela privući pažnju. Samo je podijelila mrvicu svoje svakodnevice, koje sada ispunjavaju tišinu, tugu, i jedno toplo pseće prisustvo koje joj daje osjećaj sigurnosti. I dok svijet ide dalje, njen mali svijet se još uvijek traži, pokušavajući pronaći smisao bez oca koji joj je bio sve.
Taj snimak iz porodične kuće, gdje se i dalje čuju sjećanja, gdje svaki kut nosi trag njegovog prisustva, bio je Aleksandrin tihi vapaj, ali i pokazatelj da ljubav nikada ne umire – samo se pretvori u sjećanje, tiho kao šapat, ali dovoljno glasno da se nikad ne zaboravi.
