Imala sam 11 godina kada mi je mama oboljela od raka.
Sjećam se kada je jednom prilikom tata došao kući i shvatio da je mama obrijala glavu (kosa joj je opadala, pa bi do toga svakako došlo – samo je ubrzala proces). Napravio je grimasu gađenja kada je pogledao i rekao: “Šta se koji moj vraćam kući, kada me svaki dan čeka nova depresija? “
Zatim se okrenuo i izašao iz kuće, a poslije dva dana se odselio, jer nije mogao da je gleda.
Nažalost, mama je umrla 6 mjeseci kasnije. Sa tatom sam prestala kompletno da se viđam i živjela sa bakom i dekom. Sada imam 30, udata sam i tata mi je došao na vrata kako bi rekao da ima rak i molio me za pomoć. Napravila sam grimasu gađenja i rekla: “Ne želim da me svaki dan čeka nova depresija. ”
Ne žalim ni malo, on je za mene već mrtav.
BONUS
“Rodom sam iz jednog gastarbajterskog sela na istoku Srbije…”
“Rodom sam iz jednog gastarbajterskog sela na istoku Srbije. Kod nas u selu nema normalne kuće, samo vile i zamkovi.
Komšinica koja je preko milion eura uložila u vilu sa 15soba, bazenom i placom od 80ari, je preminula prošle godine, nije dočekala penziju.
Međutim djeca rođena u Švici, tamo se se skrasili osnovali svoje porodice i naravno ne pada im napamet da se vraćaju.
Prodadoše za 150,000 eura kuću, zamak iz bajke i zemlju nekoj Ruskoj porodici. Realno 10% koliko je uloženo.
Sa jedne strane drago mi je što će bar neko živjeti tu i uživati u toj ljepoti koju su punih 30godina krvavim parama gradili, a sa druge strane mi je žao da je toj ženi bukvalno prošao život u pravljenju te kućerine u sređivanju imanja koju su djeca prodala za smiješne pare i nikada im nije ni trebala. A san joj je bio da napravi to zbog unučadi, da oni tu žive. Živjela promašen život.
Prođem danas pored kuće i vidim djeca se igraju u bazenu i mislim se, e moja Stamena, da si ovo znala, da li bi drugačije živjela. Tuga.”