By Nikki Pennington zna šta znači boriti se s anksioznošću – i to ne u prolazu, već svakodnevno, kroz život. Godinama je njen mir nosila jedna osoba: njena majka. Bila je tu svaki put kad bi se tjeskoba tiho prikrala i pretvorila običan dan u borbu za dah, za razum, za stabilnost.
“Ako imate anksioznost, onda znate koliko znači imati tu jednu osobu – onu koja zna kako vas smiriti bez da vas osuđuje.”, kaže Nikki.
Za nju je to uvijek bila majka. Znala je pravi trenutak, pravi ton, prave riječi. Bila je tiha luka kada bi oluje krenule.
Ali onda je, jednog dana, ta luka – nestala.
“Moja osoba je otišla.”
Nikki je ostala bez majke.
Na dan kada je primila tu vijest, nazvala je muža i rekla:
“Moja osoba je otišla. Ona koja me voljela sa svim mojim nedostacima. Jedina koja je mogla otjerati moje strahove. Otišla je.”
U tišini koja je uslijedila, njen muž joj je rekao nešto što nikada ranije nije podijelio s njom.
Otkrio joj je da mu je njena majka, još na dan njihovog vjenčanja, dala papir.
Na njemu je pisalo:
“Kako biti Nikkijina osoba”
Bio je to jednostavan vodič, ali napisan iz srca, iz iskustva i majčinske ljubavi:
Samo je slušaj.
Još malo slušaj.
Ne pokušavaj riješiti njen problem.
Reci joj da je razumiješ.
Samo nastavi slušati dok se sama ne smiri. Smirit će se – tako uvijek bude.
*”Ona to još uvijek ne zna,” pisalo je na kraju, *
“ali ona je ta koja je uvijek sama sebe smirila.”
Majčina tiha priprema za odlazak
Nikki tada shvata nešto još dublje: njena majka nije “nestala” iz njene svakodnevne borbe s anksioznošću. Samo se – polako, tiho, s ljubavlju – povukla. Dala je prostora njenom mužu da postane “ta osoba”.
“Nije prestala biti moja osoba zato što više nije željela da to bude – već zato što je htjela naučiti mog muža kako da bude ono što je ona bila meni. Da ne ostanem sama kad nje više ne bude.”
Ljubav koja se ne vidi – ali se osjeća
Ova priča nije samo o anksioznosti. Niti samo o majci.
Ona je o tihoj, nježnoj, istinskoj ljubavi koja se ogleda u djelima, a ne u velikim riječima.
O pripremi za vlastiti kraj – ne zbog straha, nego zbog brige za one koje ostavljamo iza sebe.
I, na kraju, o tome kako pravi ljudi nikad ne nestanu – samo nauče druge kako da budu tu kad zatrebaju.
“Mama, ti ćeš uvijek biti moja osoba.”
