By U malom dalmatinskom mjestu Rogoznica, nedavni ispraćaj preminulog mještanina izazvao je emocije, podijeljena mišljenja, ali i važno pitanje: Da li i kako smijemo mijenjati način na koji se opraštamo od onih koje volimo?
Dok su prisutni očekivali klasični vjerski obred i tišinu, dogodilo se nešto što je mnoge zateklo – iznenada se začula pjesma. I to ne bilo koja, već vesela narodna pjesma „Volim piti i ljubiti“, koju je pokojnik, prema riječima njegove porodice i prijatelja, obožavao i često pjevušio za života.
Oproštaj pun emocija, ali ne i tuge
Oni koji su ga poznavali kažu da je bio čovjek koji nije volio stroga pravila, niti je želio da mu smrt bude obilježena tugom. Još za života, jasno je izrazio želju da ga isprate pjesmom – ne tišinom. Iako ovakvi trenuci obično podrazumijevaju suze, molitve i šapat, ovaj sprovod je pokazao da je moguće spojiti poštovanje, emocije i muziku – i sve to s dostojanstvom.
Tamburaši, uz saglasnost porodice, zapjevali su omiljenu pjesmu pokojnika, a prisutni su — s knedlom u grlu i suzama u očima — doživjeli možda najiskreniji ispraćaj koji pamte.
Porodica: “Nije htio tišinu – htio je osmijehe”
„Htio je da se smije kad ode, a ne da se plače“, rekao je jedan od prijatelja pokojnika. Njegova porodica naglašava da je to bio izraz poštovanja prema njegovoj životnoj filozofiji: živjeti punim plućima, voljeti iskreno i ostaviti trag – ne tugom, već sjećanjem koje grije.
Odluka da se pusti muzika bila je pažljivo donesena i nije imala namjeru da naruši tradiciju ili vrijeđa bilo čija uvjerenja. Naprotiv, bila je to želja da se na jedinstven način oda počast životu koji je bio jednako osebujan i autentičan.
Društvene mreže: Reakcije podijeljene, ali većina podržava
Snimak sprovoda brzo se proširio društvenim mrežama i izazvao lavinu komentara. Dok su neki isticali da ovakvi postupci „nisu prikladni za posljednji ispraćaj“, većina korisnika pokazala je razumijevanje i empatiju.
“Ako je tako želio, ko smo mi da sudimo?” napisao je jedan korisnik.
“To nije bila zabava, to je bila duboko lična poruka ljubavi i sjećanja”, dodao je drugi.
Ovakve reakcije pokazuju da se stavovi prema smrti i načinu na koji je doživljavamo polako mijenjaju, posebno među mlađim generacijama koje cijene individualnost i personalizovani pristup u svim segmentima života – pa i smrti.
Šta nam ovakvi ispraćaji govore o današnjem društvu?
Sprovod iz Rogoznice otvara važno pitanje: Da li posljednji ispraćaj treba biti univerzalni ritual ili lični čin odraza nečijeg karaktera?
Sve više ljudi danas izražava želju da njihova sahrana ne bude dan potpune tuge, već slavlje života. Neki biraju omiljenu muziku, drugi žele da se prikažu fotografije iz najljepših trenutaka, a treći traže da se sredstva umjesto za cvijeće usmjere u humanitarne svrhe.
Ovakve promjene ne znače gubitak poštovanja, već nov način izražavanja ljubavi i zahvalnosti. Smrt, iako bolna, može biti i trenutak za podsjećanje na sve ono lijepo što je neka osoba ostavila iza sebe.
Muzika kao simbol – više od riječi
Pjesma „Volim piti i ljubiti“, iako naizgled šaljiva i vedra, u tom trenutku je dobila sasvim novo značenje. Postala je simbol jednog neponovljivog karaktera, izražaj njegove slobode i radosti kojom je živio.
U svijetu gdje je smrt često tabu tema, ovakvi primjeri pokazuju da se o njoj može govoriti iskreno, otvoreno i s emocijama koje idu dalje od tuge.
Zaključak: Oproštaj koji slavi život
Neobičan, ali iskren oproštaj iz Rogoznice podsjetio nas je da smrt ne mora biti samo kraj, već i prostor za sjećanje, zahvalnost i muziku. Ako je nečiji život bio nesvakidašnji, zašto ne bi bio i njegov ispraćaj?
U vremenu kada sve više ljudi traži autentičnost i u najintimnijim trenucima, ovakvi događaji nas podstiču da se zapitamo: Kako želimo da nas jednog dana pamte?
Možda je pravi odgovor upravo u stihu – jednostavnom, ali snažnom:
„Volim piti i ljubiti… i s osmijehom otići.“
