By Tokom jednog putovanja na Kosovo, krajem avgusta, provela sam nekoliko dana u Prizrenu sa svojom djecom i mužem. Tog dana bilo je posebno vruće, a ljudi su se okupljali oko česme na trgu – djeca, turisti, lokalni stanovnici, pa i prosjaci.
Među njima, pažnju mi je privukao jedan mali dječak. Mogao je imati najviše tri godine. Bio je sam, u rasparanom bodiju, bez cipela, bez papučica. Njegova koža bila je toliko prljava da je prljavština postala siva.
U tom trenutku, samo sam pomislila – izgleda kao moj sin.
Prišla sam mu, uzela od svoje djece malo soka i slatkiša i pokušala da mu pružim. Isprva nije htio da uzme, ali kroz igru sam mu ipak uspjela približiti. Na trenutak smo se igrali, nasmejao se. Onda sam morala otići – moja djeca su me čekala.
Sela sam u obližnji kafić, ali nisam prestajala da mislim na njega. Ubrzo sam ga opet ugledala. Kada me spazio, potrčao je prema meni, raširio ruke i skočio mi u zagrljaj.
Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti.
Uzela sam ga u krilo, oprala mu lice vodom, obrisala mu ruke… iako sam znala da ga ne mogu zadržati, bilo je teško pustiti ga da ode. I dan-danas se pitam: Gdje je sada? Je li mu to bio jedini obrok tog dana? Ima li nekoga svog? Da li mu je hladno?
Ovaj susret me podsjetio koliko često zaboravljamo koliko ljubavi i pažnje treba svakom djetetu – bez obzira na to odakle dolazi.
