By Adolescencija je period koji mnogim roditeljima teško pada. Djeca odjednom počinju da izlaze, imaju svoje tajne, nove prijatelje i interesovanja. U jednom trenutku čini nam se da ih gubimo iz vida i da više nismo sigurni šta rade i s kim provode vrijeme.
Iznenadna sumnja
Jedna majka opisala je kako je jednog jutra posumnjala da njena šesnaestogodišnja kćerka vodi život o kojem nije ništa znala. U naletu bijesa i šoka reagovala je ishitreno, ali ono što ju je najviše pogodilo nisu bile sumnje, već riječi njene kćerke:
„Nisi me pitala ko mi kupuje stvari… nisi me pitala odakle mi novac…“
Tada je shvatila da su možda propustili da obrate pažnju na ono što je bilo očigledno.
Gdje roditelji najčešće griješe?
Poklanjamo stvari umjesto vremena. Djeca često žele razgovor i pažnju više nego skupe poklone.
Ignorišemo sitne znakove. Promjene u ponašanju, odjeći ili društvu mogu biti važan signal.
Reagujemo ljutnjom umjesto razumijevanjem. Strah često preraste u bijes, a to udaljava dijete još više.
Kako drugačije reagovati?
Umjesto ispitivanja i optuživanja, postavljajte otvorena pitanja: „Kako se osjećaš?“, „Ima li nešto što želiš da mi kažeš?“
Kreirajte siguran prostor gdje dijete može da prizna greške bez straha od kazne.
Pokažite dosljednost i podršku – tinejdžeri često testiraju granice, ali i dalje trebaju jasne okvire i osjećaj sigurnosti.
Zaključak
Odrastanje djece za roditelje je jednako bolan proces kao i za same tinejdžere. Ključ je u razgovoru, povjerenju i zajedničkom traženju rješenja. Ljubav se pokazuje ne samo kroz davanje, već i kroz strpljenje i spremnost da slušamo, čak i kada istina boli.
