By Imam 34 godine i cijeli život osjećam pritisak roditelja. Njihova opsesija mojim bračnim statusom kulminirala je ultimatumom – ako se do 35. ne oženim, gubim nasljedstvo. Ostalo mi je samo nekoliko mjeseci, a taj pritisak me polako gušio.
Jednog dana, na ulici, ugledao sam ženu s kartonom na kojem je pisalo „Trebam pomoć“. Prišao sam joj i započeo razgovor. Osjetio sam da oboje prolazimo kroz teške trenutke i predložio sam joj dogovor – da mi bude partnerica pred roditeljima u zamjenu za krov nad glavom i sigurnost. Nisam očekivao ljubav, nego priliku da oboje pronađemo stabilnost.
Zvala se Jessica. Pristala je. Kupio sam joj odjeću, pomogao joj da se oporavi i predstavio je roditeljima. Oni su bili oduševljeni, a ubrzo smo se i vjenčali.
Mjesec dana kasnije, kad sam stigao kući, doživio sam iznenađenje. Stan je bio uredan, stol postavljen, a iz kuhinje se širio miris mog omiljenog jela. Jessica je stajala nasmijana, kao nova osoba, potpuno drugačija od žene koju sam prvi put upoznao.
Tada mi je pružila svoj dnevnik, ispunjen snovima, mislima i nadama. Pogledala me u oči i rekla rečenicu koja mi je zauvijek promijenila pogled na život:
„Nisam trebala spas. Trebala sam samo nekoga tko će me vidjeti.“
U tom trenutku shvatio sam – dok sam mislio da pomažem njoj, zapravo je ona pomogla meni.
