By Prije dvije godine našla sam se u veoma teškoj situaciji. Nisam jela užinu skoro dva mjeseca, ne zato što nisam htjela, nego jer sam svaku kunu pažljivo štedjela da bih kupila poklone za svoje najbliže za Božić. Željela sam im barem na taj način pokazati koliko ih volim i koliko mi je stalo do njih.
Kada sam konačno uspjela kupiti te poklone, osjećala sam olakšanje, ali i veliku tugu jer sam bila umorna i iscrpljena. Trčala sam ka autobusu, nadajući se da ću stići na vrijeme, ali nisam uspjela. Osjetila sam kako me preplavljuje nervoza i bespomoćnost. Sjela sam na obližnju klupu, potpuno tužna i iznemogla.
Odjednom je počela padati kiša. Nisam imala snage da odmah ustanem i potražim zaklon. Samo sam sjedila i gledala kako kapljice padaju po meni. U tom trenutku, kada sam se osjećala najusamljenije, prišla mi je jedna djevojka. Nosila je malu čokoladu u ruci. Pogledala me i tiho rekla:
“Posmatram te već neko vrijeme, izgledaš tužno. Evo, uzmi čokoladu.”
Nisam ni stigla da joj odgovorim, već je jednostavno okrenula i otišla. Taj mali gest – jedna čokolada i nekoliko riječi pažnje – značili su mi više nego što sam mogla tada izraziti riječima.
Već dvije godine se često prisjećam tog trenutka i koliko je jedna mala gesta dobrote mogla promijeniti moj dan. Pokazalo mi je koliko je važno biti pažljiv i nesebičan prema drugima, jer nikada ne znamo kroz šta netko prolazi.
Ova priča me naučila da i najmanja pažnja može biti ogromna podrška i izvor snage za nekoga ko se osjeća samim ili obeshrabrenim.
(Izvor: Ispovesti.com)
