By U raskošnom predvorju hotela, gdje se šum čaša sa šampanjcem stapao s tihim razgovorima, jedan nežan glas iznenada je prekinuo sve.
„Mogu li da sviram za hranu?“ — upitala je djevojčica od dvanaest godina, tamne kože, stisnutih ruku oko iznošenog ruksaka. Njena jednostavna odjeća oštro se razlikovala od svilenih haljina i skupih odijela koja su je okruživala.
Pogledi su se okrenuli prema njoj. Neki su bili zbunjeni, neki hladni. Žena sa platinastom kosom tiho je rekla:
„Ovo nije mjesto za djecu s ulice.“
Ubrzo su pozvali obezbjeđenje, iako niko nije primijetio ironiju — događaj je bio posvećen pomoći siromašnoj djeci.
Amelia, koja je živjela na ulici, ušla je neprimjetno, privučena zvukom velikog klavira ispod kristalnih lustera.
Organizator joj je prišao:
„Draga, ovo nije mjesto za tebe.“
Neki gosti su se nasmijali. Drugi su samo slegnuli ramenima.
Amelia je ćutala. Njene oči bile su prikovane za klavir. Dok su se riječi i pogledi nizali, nešto se u njoj probudilo — snaga, ponos, i sjećanje na osobu koja ju je nekada učila da vjeruje u muziku.
Tiho je prišla instrumentu i sela. Prvi tonovi bili su nesigurni, ali ubrzo se pretvorili u čistu, snažnu melodiju. Zvuk je ispunio prostoriju, brišući svaku predrasudu i svaku tišinu.
Publika je zanijemila.
Njena muzika nije dolazila samo iz prstiju, već iz srca — iz generacija zaboravljenih muzičara čiji je duh živio u njoj.
Kada je završila, nastao je muk koji je trajao nekoliko sekundi, a zatim dug, iskren aplauz.
Jedan od poznatih pijanista, počasni gost večeri, ustao je i prišao joj:
„Ko te naučio da sviraš ovako?“
Amelia se blago nasmiješila.
„Moj djed,“ rekla je tiho. „Bio je virtuoz. Sad svira samo u mom srcu.“
Te večeri, luksuzna sala nije bila ispunjena glamourom, već nečim mnogo važnijim — istinskom ljepotom i podsjetnikom da talenat ne poznaje granice ni porijeklo.
