By Obavijest je stiglo tiho. Nema vibracija. Nema upozorenja. Samo poruka na mom telefonu — obična u svakom pogledu. I upravo je to učinio trenutak tako težak da ga je teško bilo podnijeti.
Prošlo je nekoliko dana od trenutaka koji su promijenili naš život. Naučio sam da dišem u tišini koja ostaje, tišini koja ispunjava sobe i zuji u ušima kada svet prestane da pita kako ste. Tada sam primijetio nešto — detalj koji nisam očekivao.
Teret svakodnevnih zadataka, mali podsetnici, situacije koje izgledaju obično… iznenada su se pojavile s drugačijim značenjem.
Naizgled obična interakcija u kancelariji za iznajmljivanje automobila postala je neočekivano otkriće. Službenik je primijetio nešto u vezi sa osobom koju sam volio i koju sam čuvao uspomene. Njegove reči nisu bile dramatične, ali su nosile težinu: prisustvo i pažnja te osobe još uvek oblikuju svet oko mene.
Napolju je život tekao normalno — ljudi su se smejali, saobraćaj je tekao, nebo je bilo mirno plavo. A ja sam sjeo i shvatio da sigurnost i rutina ne određuju prisustvo ljubavi.
Tada sam otvorio stare poruke i beleške, osvrnuo se na male trenutke i glasove koji i dalje ostaju u sjećanju. Teret prisutnosti nije nestao, ali više nije bio optužba. Postao je podsetnik, pitanje koje nas uči kako da volimo i kako da cijenimo svakodnevne trenutke.
Bilo da su drugi u pravu ili ne, postalo je jasno: ljubav ne nestaje po rasporedu. Ona ostaje u sitnicama, iznenada i tiho, podsjećajući nas da priča za koju smo mislili da je završena zapravo samo mijenja način na koji govori.
