By Nikada nisam mogla zamisliti da će noć kada sam pomajku u žurbi odvezla u hitnu biti posljednji put da je vidim živu.
Srušila se u kuhinji, jednom rukom se držala za radnu površinu, govor joj je bio nerazgovetan, a oči pune straha. Nisam oklevala. Uzela sam ključeve, umotala je u kaput i jurila kroz crveno svijetlo, moleći se da preživi.
Dok su ljekari očajnički pokušavali da je spasu, pozvala sam njenu ćerku, Miju.
Njena reakcija i danas mi odzvanja u glavi:
„Javi mi kad umrem“, rekla je hladno, pa prekinula vezu.
Dva dana kasnije, moja pomajka je preminula.
Čitanje testamenata
Na čitanju testamenta, Mija se pojavila u crnoj dizajnerskoj garderobi, mirna i bez suza. Njoj je pripalo sve — ušteđevina moje pomajke, stan, nakit, namještaj, svaki vredan predmet.
Meni je ostala samo jedna stvar: stara saksija sa biljkom.
Nisam osjećala bes. Iskreno, nikada nisam ni htjela njen novac. Biljka je godinama stajala u kutu dnevne sobe. Zalivala sam je, orezivala, čak i razgovarala s njom tijekom usamljenih noći. Na neki čudan način, činilo se… prikladno.
Mija to nije tako vidjela.
„Iskoristila te je sve te godine“, rekla je okrutno. „Besplatna nega, besplatna pomoć. Nadam se da će te to nečemu naučiti.“
Nisam rekla ništa. Uzela sam biljku i otišla kući.
Neočekivani preokret
Sljedećeg jutra telefon mi nije prestajao da zvoni. Bila je to Mija — plakala je, potresla se, jedva uspjevala da govori:
„Moraš da dođeš. Odmah.“
Kada sam stigla, bila je bleda iu panici. Rekla mi je da se setila nečega što je pomajka jednom rekla — da su joj najvrijednije stvari sakrivene na sigurnom mjestu.
Mija je cijelu noć preturala po stanu, ali nije našla ništa. A onda joj je pala na pamet biljka.
Pažljivo sam je izvadila iz saksije. Na dnu se nalazila zapečaćena plastična kesa.
Unutra — zlatnici. Stari, teški i nesumnjivo vredni. Nasljedstvo od prabake, namijenjeno samo za izvanredne situacije. Nikada joj nisu zatrebali. Nikada ih nije pominjala.
Ti zlatnici vredeli su mnogo više od gotovine i stana koje je Mija nasljedila.
Poruka iz tišine
Moja pomajka je oduvek bila tiha žena. Ponekad stroga. Retko nežna.
Ali često mi je govorila nešto kada Mije nije bilo u blizini:
„Nisam te rodila“, šaputala bi, „ali znam da zaslužuješ više ljubavi nego bilo ko u ovoj obitelji.“
Verujem da je ovo bio njen način da mi to kaže još jednom — čak i nakon što je otišla.
Biljka, mala i skromna, postala je simbol njenog povjerenja i njene tihe mudrosti.
