By Vanin iznenadni dolazak na moje vjenčanje zaustavio je sve u sali. Trudnički stomak, osmijeh i hladan pogled privukli su pažnju svih prisutnih. Šapat se brzo proširio – niko nije znao šta će se desiti.
Na univerzitetu sam bio zgodan i inteligentan, sa mnogo obožavateljki, ali nikada nisam osjetio istinsku ljubav. Moja porodica je bila siromašna, pa sam zbog školarine i života prihvatao Vaninu pažnju, hranu, pa čak i finansijsku podršku. Nakon diplomiranja, oženio sam je kako bih ostao u gradu i pronašao posao. Ali živjeti s njom bila je hladna i proračunata rutina. Nije bilo ljubavi – samo računica i obaveza.
Tri godine kasnije, kada više nisam zavisio od Vanine porodice, odlučio sam da okončam brak i potražim pravu ljubav. Hladnoća i ravnodušnost koju sam pokazao doveli su do razvoda. Započeo sam vezu s poslovnom partnerkom i planirali smo vjenčanje. Nisam poslao pozivnicu bivšoj supruzi, ali Van je ipak došla – i svi su osjetili njen ulazak.
Prišla nam je i hladno rekla:
„Da mogu da vratim vreme, nikada ne bih potrošila mladost na muškarca koji me nije volio i koji je samo koristio moj novac. Najveća greška u mom životu bila je udaja za tebe.“
Ali onda je izgovorila nešto što me je potpuno zateklo:
„Tri godine tvoj muž i ja nismo mogli da imamo decu. Molila sam ga da se testira, ali je uvijek krivio mene. Posle razvoda, zaljubila sam se u drugog muškarca i ostala trudna.“
Njene riječi šokirale su moju mladu, a meni su probudile gorčinu i kajanje. Shvatio sam da nisam imao prava da krivim ni Van, ni svoju buduću suprugu. Sve što sam sijao – sebičnost, hladnoću, proračun – sada sam žnjeo.
Na taj trenutak sam naučio jednu bolnu lekciju: ljubav se ne može kupiti, a prava vrijednost života i odnosa mjeri se po poštovanju i iskrenim emocijama, a ne po računici i strahu od gubitka.
