By Dugo nisam mogla pogledati ovu fotografiju. Kad god bi je ljudi vidjeli, rekli bi: „Kako prekrasna fotografija. Oboje izgledate tako sretno.” Ja bih se samo nasmiješila, jer nisu imali pojma što se dogodilo u našim životima samo nekoliko tjedana prije nego što je snimljena. Zovem se Anna, a moj sin se zove Leo. Kada se rodio, mislila sam da je najteži trenutak mog života iza mene, ali prevarila sam se. Bio je još vrlo malen kada su nam liječnici saopćili dijagnozu koja mijenja sve – rak.
Od tog dana cijeli se naš život vrtio oko nade da će Leo ozdraviti. Prolazile su godine ispunjene bolnicama i pretragama, a moj suprug Daniel često bi sjedio pokraj njegovog kreveta i govorio: „Kad sve ovo završi, nas troje idemo u Pariz da moj sin svojim očima vidi Eiffelov toranj.” Taman kada smo pomislili da je najgore prošlo, stigla je nova, najteža vijest. Liječnici su nam saopćili da se bolest proširila na Ewingov sarkom i da se više ne može govoriti o izlječenju.
Sljedećeg jutra, pod teretom straha i neizvjesnosti, Daniel je spakovao kofere i napustio nas, rekavši da se ne može nositi s time. Ostala sam sama, skrivajući istinu od Lea, koji je vjerovao da će se otac ubrzo vratiti. U prosincu, dok sam čistila kuću, slučajno je na pod pala omotnica s pismom koje je Leo napisao Djedu Božićnjaku. Drhtavih ruku pročitala sam riječi koje su mi zaledile krv u žilama: „Dragi Djede Božićnjače, ove godine ne trebam nikakve igračke. Tata je uvijek govorio da ćemo, kada potpuno ozdravim, nas troje otići u Pariz. Želim barem jednom vidjeti Eiffelov toranj.”Nabavi Biološki Mikroskop
Shvativši da moje dijete još uvijek živi u nadi da ima vremena, te da to „jednog dana” možda nikada neće dočekati, istog trenutka sam okrenula broj liječnika. S njegovim odobrenjem, sljedećeg jutra počela sam pakirati kofere za Pariz. Tokom leta, kada me Leo upitao gdje idemo i gdje je tata, jedva sam zadržala suze, ali on me zagrlio i šapnuo: „U redu je. Najvažnije je da ti ideš sa mnom.”
Kada se Eiffelov toranj ukazao pred nama, gledala sam u Leovo lice i prvi put nakon mjeseci bola vidjela samo svog dječaka. Dok smo pravili zajednički selfie, moj telefon je zazujao. Poruka od Daniela: „Ja sam u Parizu.” Prije nego što sam stigla reagirati, Leo je ugledao oca u gomili i potrčao mu u zagrljaj. Te smo dana ponovo bili porodica, šetajući gradom bez ijedne riječi o bolesti.
Te večeri, dok je ležao u krevetu, Leo mi je s osmijehom šapnuo da će iduće godine poželjeti da opet dođemo ovamo. Okrenula sam se prema prozoru da sakrijem suze, znajući da niko ne zna šta nam sutra donosi, i rekla mu: „Onda od sutra moramo prikupiti što više uspomena možemo.” Ta fotografija danas za mene nije samo lijepa uspomena ispred Eiffelova tornja, već podsjetnik da nam niko nikada nije obećao „poslije” i da je najvažniji dan na svijetu upravo – danas.
