By „Zato što vaš bivši muž nije dolazio zbog vas. Dolazio je zbog djece. A ono što sam vidjela posljednji put natjeralo me da postavim kameru ispred vašeg stana.“
Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Kakvu kameru? Šta je radio mojoj djeci?“, upitala sam drhtavim glasom.
Gazdarica me uhvatila za ruku i povela u svoju dnevnu sobu.
„Prvo sjedni. Moram ti nešto pokazati.“
Izvadila je telefon i pustila snimak.
Na ekranu se vidio hodnik ispred mog stana. Bilo je nešto poslije podne, baš u vrijeme kada sam bila na poslu.
Moj bivši muž stajao je pred vratima i razgovarao s nekim telefonom.
„Ne brini, ona ništa ne sumnja. Još malo i završit ćemo sve. Stan je savršeno mjesto za ono što planiramo.“
Krv mi se sledila.
„Šta to znači?“, prošaptala sam.
Gazdarica je nastavila snimak.
Nekoliko minuta kasnije iz stana je izašao nepoznat muškarac. U rukama je držao fasciklu i fotografisao nešto na telefonu.
Moj bivši muž mu je rekao:
„Samo pazi da ne ostaviš nikakav trag. Ona misli da sam potpuno nestao iz njihovih života.“
Počela sam drhtati.
„Kako je ušao u stan? Nikada mu nisam dala ključ!“
Gazdarica je spustila pogled.
„Zato sam te i pozvala. Prije dva mjeseca tvoj bivši muž došao je kod mene i rekao da si ga zamolila da popravi nešto u stanu dok si na poslu. Pokazao mi je poruku koja je izgledala kao da si je ti napisala.“
„Ali ja mu nikada nisam poslala takvu poruku!“
„Sada znam. Prevario me. Dala sam mu rezervni ključ.“
U tom trenutku osjetila sam i bijes i strah.
„Moja djeca su svakog dana bila u tom stanu! Šta da se nešto dogodilo?“
Gazdarica je počela plakati.
„Znam, kćeri. Napravila sam strašnu grešku. Zato sam odmah promijenila bravu čim sam posumnjala.“
Ali onda je rekla nešto još čudnije.
„Postoji još jedan snimak.“
Na njemu se vidjelo kako moj bivši muž iznosi malu metalnu kutiju iz stana.
Odmah sam je prepoznala.
Bila je to kutija moje pokojne majke, koju sam godinama čuvala na vrhu ormara.
U njoj su se nalazile stare fotografije, dokumenti i pisma koja mi je ostavila prije smrti.
„Zašto bi uzimao mamine stvari?“, upitala sam.
Gazdarica me pogledala ozbiljno.
„Možda zato što zna nešto što ti ne znaš.“
Te noći nisam spavala. Djecu sam ostavila kod sestre, a ujutro otišla u policiju i prijavila sve što se dogodilo.
Pokazala sam snimke i objasnila da je bivši muž bez mog znanja ulazio u stan.
Nekoliko dana kasnije pozvali su me da dođem dati dodatnu izjavu.
Tamo me čekalo iznenađenje.
Policajac je na sto spustio metalnu kutiju moje majke.
„Pronašli smo je kod vašeg bivšeg supruga.“
Otvorila sam je.
Fotografije su bile unutra, ali nedostajala je jedna velika smeđa koverta.
„Ovdje je bilo mamino pismo“, rekla sam. „Nikada ga nisam otvorila. Rekla mi je da ga pročitam tek kada budem spremna.“
Policajac je klimnuo glavom.
„Vaš bivši muž je priznao da je uzeo pismo. Ali tvrdi da je to uradio jer je saznao nešto o vašoj porodici.“
Nisam mogla vjerovati.
„Šta je saznao?“
„Morat ćete razgovarati s advokatom. U pitanju su dokumenti o nasljedstvu.“
Tog popodneva otišla sam kod advokata kojeg mi je policija preporučila.
Kada je pogledao kopije dokumenata, dugo je šutio.
„Gospođo, jeste li znali da je vaša majka prije smrti naslijedila kuću i nekoliko parcela zemlje u okolini Doboja?“
Odmahnula sam glavom.
„Nisam. Mama je uvijek govorila da nema ništa osim male penzije.“
Advokat je okrenuo dokument prema meni.
„Prema ovim papirima, imovina je trebala pripasti vama. Ali neko je prije nekoliko godina pokušao pokrenuti postupak njenog prenosa na drugu osobu.“
„Na koga?“
Pogledao me pravo u oči.
„Na vašeg bivšeg muža.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
Odjednom su mi postale jasne njegove posjete, lažne poruke i nestala koverta.
Ali nisam razumjela jednu stvar.
Zašto se svega sjetio tek nakon razvoda?
Advokat je nastavio:
„Postoji još nešto. Vaša majka je nekoliko mjeseci prije smrti napisala izjavu u kojoj je navela da se boji da će neko pokušati iskoristiti njenu bolest.“
„Ko?“, upitala sam.
Advokat je iz fascikle izvadio požutjeli papir.
Na njemu je bio mamin rukopis.
Počela sam čitati:
„Kćeri moja, ako jednog dana pronađeš ovo pismo, molim te da mi oprostiš što sam šutjela. Nisam željela uništiti tvoj brak, ali tvoj muž mi je prije nekoliko godina došao s prijedlogom koji me užasnuo.“
Ruke su mi se tresle toliko da sam jedva držala papir.
„Rekao mi je da će se pobrinuti da nikada ne vidiš dokumente o imovini ako mu ne prepišem kuću. Kada sam odbila, zaprijetio je da će te odvojiti od mene.“
Suze su mi počele teći niz lice.
Ali posljednje rečenice bile su još strašnije.
„Kćeri, najviše me boli što tvoj muž nije radio sam. Pomagala mu je osoba kojoj si vjerovala više nego ikome. Osoba koja i danas ima ključ tvog doma.“
Zastala sam.
Pročitala sam rečenicu još jednom.
A onda sam se sjetila nečega.
Gazdarica je znala kada radim. Znala je kada djeca nisu kod kuće. Imala je rezervni ključ.
I upravo je ona bila ta koja me upozorila na bivšeg muža.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Bila je to gazdarica.
Javila sam se, a ona je tiho rekla:
„Kćeri, moram ti priznati nešto. Nisam ti slučajno izdala stan. Tvoja majka i ja poznavale smo se mnogo prije nego što si ti došla u Doboj.“
Zanijemila sam.
A onda je izgovorila riječi koje su mi zauvijek promijenile život:
„Tvoja majka me zamolila da te pronađem ako joj se nešto dogodi. Ali postoji razlog zbog kojeg sam čekala toliko dugo. Tvoj bivši muž nije jedini koji je pokušao doći do njenog nasljedstva…“
Tada sam shvatila da žena koju sam smatrala običnom gazdaricom krije mnogo veću tajnu.
A ono što mi je sljedećeg dana pokazala natjeralo me da posumnjam u sve što sam godinama vjerovala o vlastitoj porodici…
