By Majka je počela plakati, a onda je izgovorila riječi koje su mi zauvijek promijenile život:
„Ivana je bila moja kćerka… Tvoja starija sestra.“
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Gledala sam je u nevjerici, pokušavajući shvatiti šta mi upravo govori.
„Kako moja sestra? Mama, ja nemam sestru! Nikada mi nisi rekla da si imala još jedno dijete!“
Majka je spustila pogled, obrisala suze i drhtavim glasom počela pričati.
„Ivana je rođena 1972. godine. Bila je vesela, pametna djevojčica. Imala je tvoje oči, tvoju kosu i isti mali ožiljak iznad obrve. Kada je napunila deset godina, dogodilo se nešto što nikada nisam uspjela preboljeti.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
„Šta se dogodilo, mama?“
Dugo je šutjela, a onda tiho izgovorila:
„Jednog jutra otišla je u školu i nikada se nije vratila.“
Zanijemila sam.
„Kako misliš, nikada se nije vratila? Zar je niko nije tražio?“
„Tražili smo je mjesecima. Policija, komšije, cijeli grad. Ali kao da je nestala s lica zemlje. Nikada nismo saznali šta joj se dogodilo.“
Majka je ponovo zaplakala.
„Tri godine kasnije rodila si se ti. Kada sam te prvi put uzela u naručje, nisam mogla vjerovati svojim očima. Izgledala si potpuno isto kao Ivana.“
Nisam znala šta da kažem. Sve ono što sam godinama smatrala slučajnošću odjednom je dobilo zastrašujuće značenje.
Ali jedno pitanje nije mi dalo mira.
„Mama, ako je Ivana nestala, kako je njen školski album završio na buvljaku?“
Majka je problijedjela.
„Kakav album?“
Pokazala sam joj fotografiju. Na njenom licu pojavio se izraz čistog užasa.
„Ovaj album…“, prošaptala je. „Ovaj album je bio u Ivaninoj školskoj torbi onog dana kada je nestala.“
U sobi je zavladala tišina.
Tada sam se sjetila nečega što ranije nisam primijetila. Na posljednjoj stranici albuma nalazila se mala, presavijena ceduljica, zalijepljena između dva lista.
Pažljivo sam je otvorila.
Na požutjelom papiru, dječijim rukopisom, pisalo je:
„Ako neko pronađe ovaj album, neka kaže mojoj mami da nisam pobjegla. Znam ko me je odveo.“
Ispod poruke nalazilo se ime.
Kada sam ga pročitala naglas, majka je ispustila šoljicu iz ruke.
Razbila se o pod.
„Ne…“, ponavljala je. „To nije moguće. Taj čovjek je mrtav već trideset godina!“
„Ko je on, mama?“
Pogledala me je očima punim straha.
„Tvoj otac.“
Osjetila sam hladnoću koja mi je prošla cijelim tijelom.
„Ali tata je umro kada sam imala pet godina!“
Majka je polako odmahnula glavom.
„To je ono što sam ti morala reći. Ali istina je mnogo strašnija.“
U tom trenutku neko je pokucao na ulazna vrata.
Tri spora, snažna udarca.
Majka je pogledala prema hodniku i počela drhtati.
„Nemoj otvarati“, prošaptala je.
Ali prije nego što sam uspjela bilo šta pitati, ispod vrata se pojavila bijela koverta.
Na njoj je pisalo moje ime.
Otvorila sam je drhtavim rukama.
Unutra se nalazila nova fotografija.
Na njoj je bila odrasla žena koja je izgledala potpuno isto kao ja.
Na poleđini je pisalo:
„Ja sam Ivana. Živa sam. I vrijeme je da saznaš zašto si se ti zapravo rodila.“
Pogledala sam majku, ali ona više nije gledala u mene.
Gledala je kroz prozor.
A onda je tiho rekla:
„Pronašla nas je… Poslije četrdeset četiri godine, konačno nas je pronašla.“
Ova misteriozna priča je fikcija.
