By Polako sam ušao u naš stan i pažljivo zatvorio vrata za sobom. Srce mi je toliko snažno lupalo da sam se plašio da će me neko čuti. Bilo je subotnje jutro, nešto poslije devet sati. Prema onome što sam čuo preko bebifona, nepoznati muškarac trebao je stići oko deset.
Moja žena nije imala pojma da sam u gradu. Još prethodne večeri poslao sam joj poruku da sam sretno stigao u Njemačku i da ću se vratiti tek u ponedjeljak.
Odgovorila mi je kratko:
„Drago mi je, ljubavi. Čuvaj se. Mi te volimo.“
Te riječi sada su mi odzvanjale u glavi.
Sakrio sam se u malu ostavu pored dnevnog boravka. Vrata sam ostavio malo odškrinuta, tek toliko da mogu vidjeti ulaz u stan.
U 9:47 začulo se zvono.
Moja žena je potrčala prema vratima. Bila je dotjerana kao da ide na neku posebnu proslavu. Obukla je haljinu koju joj nisam vidio mjesecima.
Kada je otvorila vrata, ugledao sam visokog muškarca u tamnoj jakni. U rukama je nosio crnu torbu.
„Jesi li sigurna da se neće vratiti?“ upitao je.
„Sto posto. U Njemačkoj je do ponedjeljka“, odgovorila je moja žena.
Osjetio sam kako mi se krv ledi u žilama.
Muškarac je ušao, skinuo jaknu i spustio torbu na sto.
„Dobro, onda imamo dovoljno vremena. Jesi li pripremila sve što smo dogovorili?“
„Jesam. Samo požuri. Ne želim da se mali probudi.“
U tom trenutku bio sam uvjeren da me žena vara. Jedva sam se suzdržavao da ne izletim iz ostave.
Ali onda je muškarac otvorio torbu.
Umjesto onoga što sam očekivao, izvadio je nekoliko dokumenata, laptop i malu kameru.
„Prvo ćemo pregledati spavaću sobu, a zatim dnevni boravak“, rekao je.
Moja žena je nervozno klimnula glavom.
„Samo te molim da moj muž nikada ne sazna da sam te angažovala.“
Nepoznati muškarac zastao je i pogledao je ozbiljno.
„Gospođo, ako je ono što ste mi rekli tačno, vaš muž će morati saznati istinu. Ovo više nije pitanje vašeg braka.“
Nisam mogao vjerovati šta čujem.
Kakvu istinu? Šta je to moja žena skrivala od mene?
A onda je izgovorila rečenicu zbog koje su mi koljena zaklecala.
„Već tri sedmice, svake noći kada moj muž zaspi, neko ulazi u sobu našeg sina. U početku sam mislila da umišljam, ali onda sam pregledala snimke s bebifona.“
Muškarac ju je pogledao.
„I šta ste vidjeli?“
Žena je počela plakati.
„Vidjela sam osobu kako stoji pored njegovog krevetića. Ali najstrašnije je što sam prepoznala lice.“
U ostavi sam prestao disati.
„Čije lice?“ upitao je muškarac.
Moja žena je spustila pogled i gotovo nečujno odgovorila:
„Lice mog muža.“
U tom trenutku osjetio sam kako mi se cijeli svijet ruši.
Kako je mogla vidjeti mene pored djetetovog krevetića kada sam posljednjih mjesec dana radio noćne smjene i u to vrijeme nisam ni bio kod kuće?
A onda je muškarac uključio laptop i pustio snimak.
Na ekranu se pojavila dječija soba. Sat u uglu pokazivao je 02:43.
Vrata su se polako otvorila.
U sobu je ušao muškarac.
Imao je moje lice, moju kosu, čak i istu pidžamu koju sam nosio kod kuće.
Ali ja sam znao da to nisam bio ja.
A kada se nepoznati muškarac na snimku okrenuo prema kameri i nasmiješio, ugledao sam nešto zbog čega sam se sledio.
Na njegovom vratu bio je ožiljak koji sam posljednji put vidio prije dvadeset godina – na svom bratu blizancu, za kojeg su mi rekli da je poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Taman kada sam htio izaći iz ostave, začuo se zvuk otključavanja ulaznih vrata.
Moja žena je problijedjela.
„Bože dragi… opet je došao“, prošaputala je.
A onda se iz hodnika začuo glas koji je zvučao potpuno isto kao moj:
„Dušo, stigao sam kući. Gdje je naš sin?“
