By ### Moj mali brat dobio je plišanog medu koji govori: Jedne noći čuo sam nešto iz njegove sobe, a ono što sam otkrio proganja me i danas!
Imao sam dvadeset godina kada se dogodila najstrašnija noć u mom životu. Moj mlađi brat, koji je tada imao samo šest godina, dvije godine ranije dobio je na poklon velikog plišanog medu.
Na prvi pogled bila je to sasvim obična igračka. Smeđi medvjedić, velike crne oči i crvena mašna oko vrata.
Ali imao je jednu posebnost.
Kada biste mu stisnuli lijevu šapu, rekao bi: „Volim te.”
Kada biste pritisnuli desnu, začulo bi se: „Vidim te.”
A kada biste mu stisnuli nogu, govorio je: „Ja sam tvoj najbolji prijatelj.”
Moj brat obožavao je tog medu. Spavao je s njim, nosio ga za stol i nikada nije želio otići iz kuće bez njega.
Sve je bilo normalno do jedne hladne novembarske noći.
Te večeri ostao sam budan do kasno, gledajući nešto na internetu. Roditelji su već spavali, a brat je bio u svojoj sobi.
Oko dva sata poslije ponoći odlučio sam otići u krevet.
Ugasio sam računar i krenuo hodnikom prema kupatilu.
Tada sam čuo nešto neobično.
Iz bratove sobe dopirao je tih, mehanički glas.
„Vidim te.”
Zastao sam.
Pomislio sam da se brat probudio i igra medvjedićem.
Ali onda se isti glas ponovio.
„Vidim te… Vidim te…”
Nasmijao sam se sam sebi i polako otvorio vrata.
Brat je čvrsto spavao.
Medvjedić je sjedio na stolici pored njegovog kreveta.
Niko ga nije dodirivao.
Prišao sam igrački i podigao je. Pomislio sam da su se baterije pokvarile ili da je neki prekidač zaglavljen.
Ali kada sam je spustio na policu, začuo se novi glas.
„Nemoj me ostaviti.”
Ukočio sam se.
Ta rečenica nije bila među onima koje je medvjedić inače izgovarao.
Uzeo sam ga i pogledao s donje strane. Na leđima je imao mali patentni zatvarač, iza kojeg se nalazio pretinac s baterijama.
Otvorio sam ga i izvadio sve tri baterije.
„Eto, sada je gotovo”, promrmljao sam.
Vratio sam medu na stolicu i krenuo prema vratima.
Tada se iza mojih leđa začulo:
„Zašto si to uradio?”
Srce mi je gotovo stalo.
Okrenuo sam se.
Medvjedić je i dalje sjedio na stolici, nepomičan.
Prišao sam mu i ponovo provjerio pretinac.
Baterija nije bilo.
U tom trenutku moj brat otvorio je oči.
„Šta radiš s mojim medom?” upitao je pospano.
Pokušao sam ostati smiren.
„Ništa, samo sam mislio da se pokvario.”
Brat me pogledao i izgovorio nešto zbog čega mi se koža naježila.
„Nije pokvaren. On tako priča svake noći.”
„Kako misliš svake noći?”
„Pa kad svi zaspu, on razgovara sa mnom.”
Sjeo sam na rub kreveta.
„A šta ti govori?”
Brat se okrenuo prema medvjediću.
„Kaže mi da ne smijem nikome pričati o našem prijatelju.”
Osjetio sam hladnoću niz leđa.
„Kakvom prijatelju?”
Brat je pokazao prema prozoru.
„Onom čovjeku koji ponekad stoji tamo i maše mi.”
Pogledao sam prema prozoru.
Naša kuća imala je dva sprata, a bratova soba nalazila se na spratu.
Niko nije mogao tek tako stajati ispred njegovog prozora.
Prišao sam zavjesi i polako je pomjerio.
Napolju nije bilo nikoga.
Ali na zemlji, ispod prozora, primijetio sam svježe tragove cipela u blatu.
Odmah sam probudio roditelje.
Otac je pregledao dvorište, a majka je odvela brata u svoju sobu.
Medvjedića smo stavili u plastičnu kutiju i ostavili u garaži.
Sljedećeg jutra otac je odlučio otvoriti igračku kako bi provjerio šta se događa.
Kada je pažljivo rasporio šav na njenim leđima, pronašli smo nešto što niko od nas nije očekivao.
Pored fabričkog mehanizma za govor nalazio se još jedan mali uređaj.
Imao je vlastitu bateriju, mikrofon i zvučnik.
Otac je odmah pozvao policiju.
Ispostavilo se da je neko naknadno ugradio uređaj koji je omogućavao prenos zvuka.
Tada smo se sjetili nečega što nam ranije nije bilo važno.
Medvjedića je brat dobio od jednog poznanika naših roditelja, čovjeka koji je povremeno dolazio u našu kuću.
Uvijek je bio ljubazan. Donosio je slatkiše i raspitivao se kako smo.
Ali nekoliko mjeseci prije te noći prestao je dolaziti.
Policija je započela istragu.
Nekoliko dana kasnije otkrili su da je isti čovjek više puta viđen u našoj ulici kasno navečer.
Kada su ga ispitali, pronašli su dodatnu opremu koja je odgovarala uređaju iz medvjedića.
Neću zaboraviti trenutak kada nam je policajac rekao:
„Dobro je što ste nas pozvali. Ovakve stvari nikada ne treba zanemariti.”
Moj brat nije razumio šta se dogodilo.
Danima je plakao jer smo mu uzeli omiljenu igračku.
Kupili smo mu novog medvjedića, ali dugo nije želio spavati sam.
Godine su prošle.
Brat je odrastao, završio školu i danas se jedva sjeća tog događaja.
Ja, međutim, nikada nisam zaboravio onu noć.
Posebno jedan trenutak.
Onaj kada sam izvadio baterije, okrenuo se prema vratima i čuo glas koji je izgovorio:
„Zašto si to uradio?”
Danas znam da iza toga nije moralo stajati ništa natprirodno. Postojalo je tehničko objašnjenje.
Ali pomisao da je neko mogao slušati razgovore mog malog brata, dok smo svi vjerovali da je siguran u vlastitoj sobi, i dalje me užasava.
Jer ponekad najstrašnije stvari nisu duhovi, čudovišta ili priče iz mraka. Ponekad je najstrašnije otkriti da se opasnost krila u nečemu što smo smatrali potpuno bezazlenim.
A od te noći imam samo jedno pravilo:
Nikada ne unosim nepoznat elektronski uređaj u kuću, a da prethodno ne provjerim šta se zaista nalazi u njemu.
Fikcionalna horor-priča, nastavljena prema početnom tekstu.
