By Moj otac Dragan bio je čovjek kojeg su svi poštovali. Trideset pet godina radio je kao vozač autobusa na gradskoj liniji, nikada nije zakasnio i nikada nije podigao glas. Kada je preminuo od srčanog udara, u šezdeset trećoj godini, na sahranu je došlo više ljudi nego što smo mogli da zamislimo.
Stajala sam pored majke i brata, primala saučešća i jedva se držala na nogama. Onda sam ga primijetila.
Dječak, možda dvanaest ili trinaest godina, stajao je sam, malo podalje od ostalih, pored stare breze. Na sebi je imao preveliko odijelo, kao da je pozajmljeno. U rukama je držao nešto umotano u novine. Nije plakao, samo je gledao u očev sanduk.
Ali nisu me zbunili ni odijelo ni paket. Zbunile su me njegove oči. Svijetlozelene, sa tamnim rubom. Očeve oči. Moje oči. Oči koje sam cijeli život smatrala samo našim.
Pogledala sam brata. I on je vidio. Majka je stajala ukočeno – i ona ga je primijetila.
Šapat se proširio među ljudima. Tetka se nagnula prema meni i promrmljala: „Čije je to dijete? Da nije Dragan…“ Nije završila rečenicu, ali nije ni morala.
Paket umotan u novine
Kada su spuštali sanduk, dječak je prišao bliže. Ljudi su se razmakli. Došao je pravo do moje majke, zastao i pružio joj paket.
„Gospođo, ovo je od čika Dragana“, rekao je tiho. „Rekao je da Vam ga dam ako mu se nešto desi.“
Majka je drhtavim rukama odmotala novine. Kada je vidjela šta je unutra, pala je na koljena pored groba.
U novinama je bila debela kockasta sveska, kakvu koriste đaci. Na koricama, očevim rukopisom: „Za Milenu, ako me ne bude.“ Unutra – desetine računa iz bolnice, potvrde o uplatama i fotografije. Na svakoj isti dječak, od bebe do danas. A pored njega moj otac, nasmijan kako smo ga mi rijetko viđali.
Majka je nekoliko minuta samo listala, a onda podigla pogled ka dječaku.
„Kako se zoveš, sine?“
„Luka.“
„A tvoja mama?“ Kupitrudnice
„Mama je umrla kad sam imao tri godine. Živim sa bakom.“
Noć kada je skrenuo s linije
Cijelu priču saznali smo te večeri. Lukina baka došla je s njim na daću i pričala sa mnom i majkom do kasno u noć.
Prije jedanaest godina, moj otac je vozio posljednju noćnu turu. Na jednoj stanici u autobus je ušla mlada žena s bebom u naručju. Dijete je teško disalo, bila je zima, a taksija nigdje. Otac je skrenuo s linije i odvezao ih pravo pred hitnu pomoć. Zbog toga je dobio disciplinsku kaznu. Nikada nam to nije rekao.
Luka je imao tešku srčanu manu. Ljekari su rekli da bi bez brze reakcije te noći teško preživio. Otac je od tada, kako je baka rekla, „svakog mjeseca dolazio kao da je dijete njegovo“.
Kada je Lukina majka umrla, otac je počeo da plaća njegove preglede, lijekove i kasnije operaciju. Svakog mjeseca dio plate išao je baki. Zato smo uvijek „jedva sastavljali kraj s krajem“. Zato nikada nismo išli na more dalje od Makarske. Zato je osam godina nosio iste cipele.
A oči? Baka se samo nasmijala. „Mnogi su mi to rekli. Kao da ga je Bog namjerno poslao baš njemu.“
Majka je cijelu noć plakala. Ne samo od tuge – nego i od stida što je, makar na sekundu, na grobu pomislila najgore.
„Trideset šest godina sam bila udata za njega“, rekla mi je pred zoru, „i tek sada vidim koliko je bio dobar čovjek.“
Nova stolica za nedjeljnim ručkom
Danas Luka ima četrnaest godina i zdrav je. Dolazi kod nas svake nedjelje na ručak. Majka mu je isplela džemper iste boje kakav je nosio otac. Brat ga uči da vozi bicikl bez ruku, kao što je otac učio nas.
A na nadgrobnom spomeniku, ispod očevog imena, sada stoji rečenica koju je Luka sam izabrao: „Čovjek koji je skrenuo s puta da bi spasio tuđe dijete.“
Ispovijest čitateljke. Imena su promijenjena.
