By ### Udala sam se za najboljeg druga samo zbog papira, a nakon tri mjeseca braka dogodilo se nešto što mi je zauvijek promijenilo život!
Udala sam se za svog najboljeg druga. Ne iz ljubavi, ne zato što smo sanjali zajedničku budućnost, nego zbog papira.
Poznavali smo se godinama. Bio je osoba kojoj sam mogla reći sve, neko ko je znao moje najveće tajne, moje strahove i moje neuspjele ljubavi.
Dogovor je bio jednostavan. Dvije godine ćemo živjeti zajedno, pred njegovom porodicom glumiti zaljubljeni bračni par, a nakon toga ćemo se mirno razvesti.
Mislila sam da će to biti najlakše dvije godine mog života.
Ali prevarila sam se.
Prva tri mjeseca sve je išlo prema planu. Spavali smo u odvojenim sobama, dijelili troškove i ponašali se kao stari prijatelji.
Kada bi njegova majka došla u posjetu, zagrlio bi me oko struka, poljubio u obraz i govorio kako sam najbolja žena na svijetu.
Čim bi ona otišla, oboje bismo prasnuli u smijeh.
A onda se jedne večeri sve promijenilo.
Bilo je skoro jedanaest sati kada je pokucao na vrata moje sobe.
„Moramo razgovarati“, rekao je ozbiljnim glasom.
Pomislila sam da je nastao neki problem s papirima ili da je njegova porodica nešto posumnjala.
„Šta se dogodilo?“, upitala sam.
Sjeo je na rub kreveta i nekoliko trenutaka šutio.
„Ne mogu više ovako.“
Osjetila sam kako mi srce ubrzano lupa.
„Kako misliš? Hoćeš da se razvedemo? Pa tek su prošla tri mjeseca!“
Pogledao me pravo u oči.
„Ne. Upravo suprotno.“
Zbunila sam se.
„O čemu govoriš?“
Duboko je udahnuo, a onda izgovorio riječi koje nikada nisam očekivala.
„Ja sam se zaljubio u tebe.“
Počela sam se smijati, uvjerena da se šali.
„Hajde, prestani. Nije ti majka ovdje, ne moraš glumiti.“
Ali on se nije nasmijao.
„Ne glumim. I mislim da nikada nisam ni glumio.“
U sobi je nastala tišina.
„Kako to misliš?“, prošaptala sam.
„Znaš li zašto sam pristao da se oženim tobom? Ne zbog papira. Ne zbog svoje porodice. Pristao sam jer sam te volio mnogo prije nego što si mi predložila ovaj dogovor.“
Nisam znala šta da kažem.
Godinama sam ga gledala kao brata, kao najboljeg prijatelja, kao osobu koja će uvijek biti uz mene.
A sada je sjedio ispred mene i priznavao da me voli.
„Zašto mi nikada nisi rekao?“
Spustio je pogled.
„Zato što sam se bojao da ću te izgubiti. Bilo mi je lakše biti tvoj najbolji prijatelj nego postati čovjek kojeg više nećeš željeti vidjeti.“
Te noći nisam mogla zaspati.
Razmišljala sam o svemu što je radio za mene. O svim trenucima kada me tješio zbog drugih muškaraca, o svim noćima kada je slušao moje probleme, o tome kako je uvijek bio tu.
I prvi put sam se zapitala jesam li cijelog života tražila ljubav na pogrešnim mjestima.
Sljedećeg jutra ustala sam ranije nego inače.
Na kuhinjskom stolu čekala me kafa, baš onakva kakvu volim, i mala bijela koverta.
Na njoj je pisalo:
„Otvori kada budeš spremna saznati cijelu istinu.“
Ruke su mi zadrhtale dok sam vadila pismo.
U njemu je pisalo:
„Postoji još nešto što ti nisam rekao. Nešto što krijem već pet godina. I bojim se da ćeš me, kada saznaš, zauvijek zamrziti.“
Osjetila sam hladnoću niz kičmu.
U tom trenutku začula sam njegov glas iza sebe.
„Molim te, prije nego što pročitaš ostatak, obećaj mi da ćeš me saslušati.“
Okrenula sam se prema njemu.
Bio je blijed, a oči su mu bile pune suza.
„Šta si uradio?“, upitala sam.
Pogledao je fotografiju koju sam upravo izvukla iz koverte.
Na njoj je bila moja pokojna majka.
A pored nje stajao je on.
Fotografija je bila snimljena nekoliko dana prije njene smrti.
Ono što mi je zatim priznao srušilo je sve što sam mislila da znam o njemu, svojoj porodici i našem braku…
Nastavak slijedi…
