By ### Prvi put sam sjela u njegov BMW, a on me odmah ponizio zbog mog Clija – kada sam shvatila zašto me ispituje o porodici, ostala sam bez riječi!
Kada sam upoznala Marka, činilo mi se da je sasvim običan, simpatičan i pažljiv muškarac. Imao je dobar posao, lijepo se oblačio i vozio skupocjeni BMW. U početku nisam obraćala pažnju na njegove materijalne stvari jer sam oduvijek vjerovala da čovjeka ne određuje ono što posjeduje, nego način na koji se ponaša prema drugima.
Međutim, već na našem prvom ozbiljnijem izlasku počela sam primjećivati nešto neobično.
Kada sam sjela u njegov automobil, pogledao me i kroz osmijeh rekao:
„Pazi kako sjedaš, nije ti ovo Clio.“
Nasmijala sam se jer sam mislila da se šali. Istina je da sam vozila stariji Renault Clio, ali bio je moj, kupljen mojim novcem, i nikada ga se nisam stidjela.
Tokom vožnje nekoliko puta spomenuo je koliko njegov automobil vrijedi, koliko troši na održavanje i kako ne razumije ljude koji voze jeftina vozila.
Nisam željela kvariti večer, pa sam promijenila temu.
Ali onda su počela pitanja.
„Čime se bavi tvoj otac?“
„A majka?“
„Je li ona velika kuća u kojoj živiš vaša?“
„Čiji je onaj Mercedes koji sam vidio u dvorištu?“
Odgovarala sam kratko, ne razmišljajući previše o tome. Rekla sam mu da roditelji imaju privatni posao i da je automobil u dvorištu očev.
Odjednom je postao mnogo ljubazniji.
„Znači, tvoji su dobrostojeći?“ upitao je.
Slegnula sam ramenima.
„Živimo normalno. Nikada nisam gledala koliko neko ima novca.“
On se samo nasmijao.
Nekoliko sedmica kasnije dogodilo se nešto što mi je otvorilo oči.
Jednog popodneva pozvao me na večeru u skup restoran. Kada je konobar donio račun, Marko je počeo preturati po džepovima.
„Ne mogu vjerovati, zaboravio sam novčanik“, rekao je.
Bez razmišljanja sam platila večeru.
Sljedeći put dogodilo se isto.
Pa još jednom.
Ubrzo je počeo govoriti kako ima neke privremene poslovne probleme i kako bi mu dobro došla mala finansijska pomoć.
„Znaš, tvoji imaju novca. Mogla bi zamoliti oca da mi posudi desetak hiljada eura. Vratio bih mu čim završim jedan posao.“
Tada sam prvi put ozbiljno posumnjala u njegove namjere.
Rekla sam mu da ne želim miješati roditelje u svoju vezu i da neću tražiti novac od njih.
Njegovo lice se potpuno promijenilo.
„Pa čemu ti onda služi bogata porodica ako ti ne može pomoći?“ odbrusio je.
Nisam mogla vjerovati šta čujem.
„Moji roditelji su cijeli život radili za ono što imaju. Njihov novac nije moj, a pogotovo nije tvoj“, odgovorila sam.
Nekoliko dana nije mi se javljao.
A onda me jedne subote nazvao i rekao da želi upoznati moje roditelje.
Pristala sam, ali sam prije toga odlučila razgovarati s ocem.
Kada sam mu ispričala sve što se događalo, otac me pažljivo saslušao.
Zatim je postavio samo jedno pitanje:
„Kako se preziva taj tvoj Marko?“
Kada sam mu rekla puno ime i prezime, lice mu je postalo ozbiljno.
„Čekaj malo“, rekao je i ustao od stola.
Otišao je u svoju radnu sobu i nakon nekoliko minuta vratio se s fasciklom.
„Kćeri, mislim da moraš nešto vidjeti.“
Otvorio je fasciklu i pokazao mi dokumente jedne firme.
Na njima je pisalo Markovo ime.
„Ovaj čovjek mi je prije nekoliko mjeseci došao tražiti poslovnu pozajmicu. Predstavljao se kao uspješan preduzetnik, ali kada smo provjerili njegovu firmu, otkrili smo da ima ozbiljne dugove.“
Osjetila sam kako mi se želudac steže.
„I šta se dogodilo?“ upitala sam.
„Odbio sam ga. A sada se, sasvim slučajno, pojavio u životu moje kćerke.“
U tom trenutku sve mi je postalo jasno.
Njegova pitanja o roditeljima, automobilima, kući i novcu nisu bila obična radoznalost.
Ali odlučila sam da ga neću odmah suočiti s onim što sam saznala.
Pozvala sam ga na porodični ručak.
Došao je u skupom odijelu, s velikim buketom cvijeća za moju majku. Bio je toliko ljubazan da ga gotovo nisam prepoznala.
Sve je išlo mirno dok moj otac nije ušao u dnevnu sobu.
Marko je ustao da mu pruži ruku.
Ali čim ga je ugledao, osmijeh mu je nestao s lica.
„Dobar dan, Marko“, rekao je moj otac smireno. „Drago mi je da se ponovo vidimo.“
Marko je problijedio.
„Vi… vi ste njen otac?“ promucao je.
„Jesam. A čini mi se da imamo jedan nedovršen razgovor.“
Nastala je potpuna tišina.
Tada sam ustala i pogledala Marka pravo u oči.
„Znaš, Marko, cijelo vrijeme si me procjenjivao po automobilu koji vozim. Mislio si da sam obična djevojka koju možeš impresionirati BMW-om.“
Nije ništa odgovorio.
„Ali jednu stvar nisi znao. Ja vozim Clio zato što mi je sasvim dovoljan. Ne zato što nemam novca za nešto skuplje.“
Otac je zatim izgovorio rečenicu koju nikada neću zaboraviti:
„Mladiću, nije sramota voziti jeftin automobil. Sramota je glumiti bogatstvo dok pokušavaš živjeti od tuđeg novca.“
Marko je spustio pogled.
Nekoliko trenutaka kasnije ustao je i rekao da mora ići.
Nisam ga zaustavljala.
Mislila sam da je time naša priča završena.
Ali tri dana kasnije dobila sam poruku od nepoznate žene. Poslala mi je fotografiju Marka i napisala: „Molim te, reci mi da mu nisi posudila novac. Ja sam njegova bivša zaručnica i moram ti ispričati šta je uradio meni.“
Kada sam pročitala njenu sljedeću poruku, shvatila sam da sam izbjegla mnogo veću nevolju nego što sam mogla zamisliti…
Nastavak slijedi…
