By ### Pozvala sam najboljeg prijatelja kod sebe s tajnom namjerom! Kada sam mu priznala šta osjećam prema njemu, njegova reakcija me potpuno ostavila bez riječi!
Nikada nisam vjerovala da se prijateljstvo između muškarca i žene može tako lako pretvoriti u nešto mnogo dublje. Ali upravo to se dogodilo meni.
Moj najbolji prijatelj Marko i ja poznavali smo se gotovo deset godina. Bio je uz mene kada sam prolazila kroz najteže trenutke, kada su me ostavljali momci, kada sam plakala zbog porodičnih problema i kada sam mislila da me niko na svijetu ne razumije.
Uvijek je bio tu.
A onda sam jednog dana shvatila da ga više ne gledam samo kao prijatelja.
Počela sam primjećivati njegov osmijeh, način na koji me posmatra i kako se uvijek potrudi da me nasmije čak i kada mi nije do smijeha.
Nisam znala da li i on osjeća isto.
Zato sam odlučila napraviti prvi korak.
Jedne subotnje večeri pozvala sam ga kod sebe.
„Dođi na čaj, dosadno mi je“, napisala sam mu.
Odgovorio je gotovo odmah.
„Za tebe uvijek imam vremena.“
Te riječi izmamile su mi osmijeh.
Kada je stigao, otvorila sam vrata i zagrlila ga malo duže nego inače.
Primijetila sam da se zbunio.
„Šta je tebi večeras?“ upitao je kroz smijeh.
„Ništa posebno. Zar ne smijem zagrliti najboljeg prijatelja?“
Sjeli smo u dnevnu sobu. Napravila sam čaj, pustila tihu muziku i sjela pored njega.
Razgovarali smo o svemu i svačemu.
Ali ja sam cijelo vrijeme razmišljala samo o jednom: kako da mu kažem istinu?
U jednom trenutku pogledala sam ga pravo u oči.
„Marko, mogu li te nešto pitati?“
„Naravno.“
„Jesi li ikada pomislio da bismo nas dvoje mogli biti nešto više od prijatelja?“
Njegov osmijeh je nestao.
Nekoliko sekundi samo me gledao.
„Zašto me to pitaš?“ izgovorio je tiho.
Osjetila sam kako mi obrazi gore.
„Zato što mislim da sam se zaljubila u tebe.“
Nastala je tišina.
Marko je spustio šoljicu na sto.
Ustao je i prišao prozoru.
Srce mi je počelo lupati.
„Ako sam nešto pogrešno rekla, oprosti“, prošaputala sam. „Ne želim izgubiti naše prijateljstvo.“
Okrenuo se prema meni.
U očima mu se pojavila tuga kakvu nikada ranije nisam vidjela.
„Postoji nešto što ti moram priznati.“
U tom trenutku osjetila sam da razgovor neće završiti onako kako sam zamišljala.
„Šta?“ upitala sam.
Duboko je udahnuo.
„Ja sam zaljubljen u tebe već sedam godina.“
Zanijemila sam.
„Sedam godina?! Pa zašto mi nikada nisi rekao?“
„Zato što sam se bojao da ću te izgubiti. Gledao sam kako se zaljubljuješ u druge, kako te povređuju, a ja sam svaki put bio tu da te sastavim kada se slomiš.“
Prišla sam mu.
„Marko, pa zašto sada izgledaš kao da si čuo najgoru vijest na svijetu?“
Spustio je pogled.
„Zato što si mi to rekla prekasno.“
Te riječi pogodile su me pravo u srce.
„Kako misliš prekasno?“
Iz džepa je izvadio telefon i pokazao mi poruku.
Na ekranu je pisalo:
„Jedva čekam da te upoznam sa svojima. Volim te.“
Poruku je poslala djevojka po imenu Ana.
„Ko je Ana?“ upitala sam.
„Moja djevojka.“
Osjetila sam kako mi se grlo steže.
„Imaš djevojku? A nisi mi rekao?“
„Zajedno smo tek tri mjeseca. Htio sam ti reći, ali nikako nisam pronalazio pravi trenutak.“
Sjela sam na kauč.
„Znači, konačno sam skupila hrabrost da ti priznam osjećanja, a ti si već s drugom.“
Marko je sjeo preko puta mene.
„Nisam mogao zauvijek čekati nešto za šta sam mislio da se nikada neće dogoditi.“
Nisam znala šta da odgovorim.
Te večeri otišao je ranije nego inače.
A ja sam ostala sama, gledajući dvije netaknute šoljice čaja.
Narednih dana gotovo da nismo razgovarali.
Nedostajao mi je više nego što sam mogla zamisliti.
Ali nisam željela biti razlog zbog kojeg bi povrijedio drugu djevojku.
Prošle su dvije sedmice.
A onda mi je jednog jutra stigla poruka od nepoznatog broja.
„Zdravo. Ja sam Ana, Markova djevojka. Znam šta se dogodilo one večeri. Moramo razgovarati.“
Srce mi je preskočilo.
Nisam znala šta da radim.
Na kraju sam pristala da se nađemo u malom kafiću u centru grada.
Kada sam stigla, Ana je već sjedila za stolom.
Bila je lijepa, nasmijana djevojka, ali u njenim očima vidjela se zabrinutost.
„Hvala ti što si došla“, rekla je.
„O čemu želiš razgovarati?“
Pogledala me pravo u oči.
„O Marku.“
Spustila sam pogled.
„Ako misliš da sam pokušala uništiti vašu vezu, vjeruj mi da nisam znala da ste zajedno.“
Ana je odmahnula glavom.
„Ne krivim te. Zapravo, mislim da zaslužuješ znati istinu.“
Zbunjeno sam je pogledala.
„Kakvu istinu?“
Iz torbe je izvadila malu bijelu kovertu.
„Marko ti nešto krije. I nije riječ samo o meni.“
Otvorila sam kovertu.
Unutra je bila avionska karta.
Na Markovo ime.
Let za Kanadu.
Datum polaska bio je za samo pet dana.
„Šta je ovo?“ upitala sam.
Ana je uzdahnula.
„Dobio je posao u Torontu. Odlazi na najmanje tri godine.“
Osjetila sam kako mi se srce steže.
„Zašto mi nije rekao?“
„Zato što ne zna kako da se oprosti od tebe.“
Nisam mogla zadržati suze.
„A ti? Zar tebi nije teško što odlazi?“
Ana me pogledala i rekla nešto što nisam očekivala.
„Marko i ja više nismo zajedno.“
„Kako to misliš?“
„Prekinuli smo prije sedam dana. Rekao mi je da ne može nastaviti vezu jer njegovo srce pripada drugoj.“
Zanijemila sam.
Ana se blago nasmiješila.
„Nije morao izgovoriti tvoje ime. Znala sam.“
Osjetila sam ogromnu krivicu.
„Žao mi je, Ana.“
„Nemoj se izvinjavati. Ne želim biti s čovjekom koji voli nekog drugog. Samo želim da svi budemo iskreni.“
Zatim je ustala.
„Ako ga voliš, razgovaraj s njim prije nego što ode.“
Te večeri otišla sam pred Markov stan.
Pozvonila sam.
Niko nije otvorio.
Nazvala sam ga.
Telefon je bio isključen.
Poslala sam poruku.
Nije odgovorio.
Tek sljedećeg jutra stigao mi je kratak odgovor:
„Molim te, nemoj me tražiti. Tako je najbolje za oboje.“
Ali nisam mogla prihvatiti da se deset godina prijateljstva završi jednom porukom.
Četiri dana kasnije otišla sam na aerodrom.
Tražila sam ga među putnicima, gledala prema svakom šalteru i osjećala kako mi vrijeme izmiče.
A onda sam ga ugledala.
Stajao je pored velikog crnog kofera.
„Marko!“ povikala sam.
Okrenuo se.
Kada me ugledao, ostao je nepomičan.
Prišla sam mu i kroz suze rekla:
„Ne tražim da ostaneš zbog mene. Samo nisam htjela da odeš misleći da mi nisi važan.“
Marko je spustio kofer.
„Ti si mi najvažnija osoba u životu“, rekao je.
„Zašto onda bježiš?“
Pogledao me i izgovorio:
„Zato što postoji još jedan razlog zbog kojeg odlazim. Nešto što ti nisam imao hrabrosti reći.“
U tom trenutku iz njegovog džepa ispala je mala crvena kutijica.
Sagnula sam se da je podignem.
Bila je to kutijica za prsten.
Pogledala sam ga u nevjerici.
„Marko… šta je ovo?“
Oči su mu se napunile suzama.
„Kupio sam ga prije dvije godine. Ali postoji nešto mnogo važnije što moraš znati prije nego što ga otvoriš.“
A kada mi je pokazao pismo koje je nosio u unutrašnjem džepu jakne, shvatila sam da naš susret na aerodromu nije bio slučajan.
Jer na tom pismu stajalo je ime mog pokojnog oca, a datum je bio od prije deset godina…
Nastavak slijedi…
