By ### SA 20 GODINA PRVI PUT SAM OTIŠLA GINEKOLOGU, A DOKTORICA ME PONIZILA I ISTJERALA IZ ORDINACIJE! RAZLOG ME OSTAVIO U SUZAMA!
Živim u malom selu, daleko od gradske gužve. Odrasla sam u skromnoj porodici, gdje se o mnogim stvarima nije otvoreno razgovaralo. Imala sam dvadeset godina i nikada nisam bila u vezi s muškarcem, niti sam imala intimne odnose.
Moja majka je jednog dana insistirala da odem na ginekološki pregled.
„Kćeri, moraš voditi računa o svom zdravlju. Nema razloga da se stidiš doktora“, govorila mi je.
Nakon nekoliko dana nagovaranja pristala sam.
Nisam ni slutila da će taj odlazak postati jedno od najneugodnijih iskustava u mom životu.
Kada sam ušla u ordinaciju, doktorica me pogledala preko naočala i upitala:
„Koliko imaš godina?“
„Dvadeset“, odgovorila sam tiho.
„Jesi li imala odnose?“
„Nisam, doktorice.“
Pogledala me iznenađeno, a zatim se počela smijati.
„Dvadeset godina, a još nisi imala odnose? Pa gdje ti živiš, djevojko?“
Osjetila sam kako mi lice gori od stida.
„Na selu“, odgovorila sam.
„To se odmah vidi“, promrmljala je.
Nisam znala šta da kažem. Došla sam zbog zdravlja, a osjećala sam se kao da sam na ispitivanju.
Kada sam se pripremila za pregled, doktorica je ponovo počela komentarisati moj izgled.
„Zašto si se potpuno obrijala? Ko ti je rekao da to moraš raditi?“
„Mislila sam da tako treba“, odgovorila sam.
„Bože sačuvaj, šta sve ljudi rade!“
Oči su mi se napunile suzama.
Pregled je trajao kratko. Doktorica je cijelo vrijeme bila nervozna, a ja sam samo čekala da se sve završi.
Kada sam ustala i počela se oblačiti, pogledala je moj karton i odjednom povisila glas.
„Zašto mi ovo nisi odmah rekla?!“
Zbunjeno sam je pogledala.
„Šta, doktorice?“
„Da nikada nisi imala redovan menstrualni ciklus!“
Objasnila sam joj da sam mislila kako je to normalno jer su mi menstruacije oduvijek bile neredovne.
„I ti si čekala do dvadesete godine da to provjeriš?“ upitala je ljutito.
„Nisam znala da je toliko važno“, prošaputala sam.
Tada je zatvorila karton i rekla:
„Obuci se i izađi. Nemam vremena sada objašnjavati ono što si trebala ranije provjeriti.“
Ostala sam nepomična.
„Ali doktorice, je li sa mnom nešto nije u redu?“
„Idi na šalter i zakaži dodatne pretrage.“
Izašla sam iz ordinacije plačući.
Na hodniku sam sjela na klupu i nazvala majku.
„Mama, nikada više neću otići ginekologu“, rekla sam kroz suze.
„Šta se dogodilo, dijete moje?“
Ispričala sam joj sve.
Majka je nekoliko trenutaka šutjela, a zatim izgovorila:
„Slušaj me dobro. Nisi uradila ništa pogrešno. Nemaš se čega stidjeti.“
Ali ono što se dogodilo sljedećeg dana potpuno je promijenilo moje mišljenje o ljekarima.
Majka me odvela drugoj doktorici u susjedni grad.
Bila je to starija žena, blagoga glasa i toplog osmijeha.
Kada sam joj ispričala šta se dogodilo, ozbiljno me pogledala.
„Dušo, prvo da nešto razjasnimo. Nije sramota imati dvadeset godina i ne imati intimne odnose. Nije sramota ni kako uređuješ svoje tijelo. A neredovne menstruacije nisu razlog da te neko vrijeđa, nego da ti pruži odgovarajuću zdravstvenu pomoć.“
Prvi put nakon prethodnog dana osjetila sam olakšanje.
Doktorica mi je objasnila koje pretrage mogu pomoći da se utvrdi uzrok neredovnih ciklusa. Rekla je da to ne mora značiti ozbiljnu bolest, ali da zaslužuje pažnju.
Zatim me upitala nešto neočekivano.
„Želiš li mi reći ime doktorice koja te jučer pregledala?“
Zastala sam.
„Zašto?“
„Zato što pacijentica ima pravo na dostojanstvo. Nijedna djevojka ne smije izaći iz ordinacije uvjerena da je manje vrijedna zbog svog tijela ili privatnog života.“
Nekoliko sedmica kasnije stigli su rezultati mojih pretraga. Pokazalo se da imam hormonski poremećaj koji je zahtijevao praćenje i liječenje.
Ali ono što me najviše pogodilo nije bila dijagnoza.
Bila je to činjenica da sam zbog jednog ponižavajućeg pregleda skoro odustala od brige o vlastitom zdravlju.
Uz majčinu podršku podnijela sam pritužbu zdravstvenoj ustanovi. Nisam tražila osvetu, samo sam željela da nijedna druga djevojka ne prođe kroz isto.
Nakon nekog vremena dobila sam poziv iz ustanove.
Rekli su mi da žele razgovarati o mojoj pritužbi.
Kada sam došla, u kancelariji je sjedila ista ona doktorica.
Ovoga puta nije se smijala.
Spustila je pogled i tiho rekla:
„Želim ti se izviniti. Nisam se prema tebi ponašala onako kako sam trebala.“
Nisam znala šta da odgovorim.
Samo sam rekla:
„Doktorice, vi ste možda zaboravili taj pregled čim sam izašla. Ali ja sam zbog vaših riječi cijelu noć plakala.“
U prostoriji je nastala tišina.
Tada sam shvatila nešto što ću pamtiti cijelog života.
Nije sramota ne znati. Nije sramota postavljati pitanja. Nije sramota otići ljekaru prvi put sa dvadeset, trideset ili pedeset godina.
Sramota je kada osoba kojoj vjerujemo svoje zdravlje zaboravi da ispred nje stoji ljudsko biće koje zaslužuje poštovanje.
Danas redovno idem na kontrole i više se ne bojim postavljati pitanja.
A svakoj djevojci koja se stidi prvog ginekološkog pregleda poručila bih samo jedno:
Nikada ne dozvoli da te nečije ružne riječi udalje od brige o vlastitom zdravlju. Imaš pravo na objašnjenje, poštovanje i ljekara uz kojeg se osjećaš sigurno.
