By ### Hrvat i Srbin prosili su jedan pored drugog u Zagrebu – svi su pomagali samo jednom, a onda se dogodilo nešto što niko nije očekivao!
Na glavnom zagrebačkom trgu svakog jutra sjedila su dva čovjeka. Obojica su bila u godinama, umornih lica i ispucalih ruku. Život ih nije mazio, a rat im je ostavio ožiljke koje ni vrijeme nije moglo izbrisati.
Jedan je bio Hrvat, a drugi Srbin.
Ispred prvog stajao je karton na kojem je pisalo:
„Ja sam hrvatski borac. Nemam posao, nemam od čega živjeti. Pomozite.“
Ispred drugog stajao je gotovo isti natpis:
„Ja sam srpski borac. Ostao sam bez svega. Molim vas, pomozite.“
Dani su prolazili, a ljudi su žurili svojim poslovima. Neki bi zastali, pogledali natpise i ostavili nekoliko kovanica.
Ali gotovo svi su novac davali hrvatskom borcu.
Njegova zdjelica svakog dana bila je puna, dok je srpski borac ponekad satima sjedio bez ijedne kovanice.
Ipak, nije se žalio.
Samo bi spustio glavu i tiho zahvalio svakome ko bi mu uputio makar lijepu riječ.
Jednog hladnog jutra prišla im je starija gospođa. Imala je sijedu kosu, štap u ruci i torbu preko ramena.
Zaustavila se ispred srpskog borca i upitala:
„Sinko, zašto ti ne odeš u Beograd? Zar ne vidiš da ovdje ljudi daju novac samo našem čovjeku?“
Srbin je podigao pogled.
„Vidim, gospođo. Ali nemam novca ni za kartu, a kamoli za novi početak.“
Starica je odmahnula glavom.
„Pa šta onda radiš ovdje?“
U tom trenutku prišao im je mlađi muškarac. Čuo je razgovor, izvadio novčanicu od deset kuna i pružio je srpskom borcu.
„Evo, prijatelju. Nije mnogo, ali neka ti se nađe.“
Starica ga je začuđeno pogledala.
„Sinko, zar nisi vidio šta mu piše na kartonu?“
Mladić je mirno odgovorio:
„Jesam, gospođo. Ali nisam vidio da mu na čelu piše da je manje čovjek od mene.“
Starica je zašutjela.
Tada se dogodilo nešto još neobičnije.
Hrvatski borac, koji je sve vrijeme šutio, polako je ustao, uzeo svoju zdjelicu punu novca i prišao Srbinu.
Pred svima je istresao polovinu novca u njegovu praznu zdjelicu.
„Šta to radiš?“, upitao ga je Srbin iznenađeno.
Hrvat se nasmiješio.
„Dijelim ono što imam. Danas sam ja dobio više, sutra možda budeš ti.“
„Ali zašto bi meni pomagao? Pa ni ne poznaješ me!“
Čovjek je duboko uzdahnuo.
„Zato što znam kako izgleda kada čovjek ostane bez svega. A znam i da glad ne pita kako se zoveš.“
Starica je gledala dvojicu muškaraca i nije mogla sakriti suze.
„Pa zar vas dvojica niste bili na suprotnim stranama?“
Hrvatski borac je spustio pogled.
„Jesmo, gospođo. Ali rat je davno završio. Mi još uvijek nosimo njegove posljedice.“
Srbin je tiho dodao:
„U ratu smo izgubili mnogo toga. Zar sada moramo izgubiti i ljudskost?“
Nekoliko prolaznika zastalo je i počelo slušati razgovor.
Jedna žena izvadila je novčanik i ostavila novac u obje zdjelice. Za njom je prišao stariji gospodin, zatim mladi par, pa još nekoliko ljudi.
Ubrzo su se ispred dvojice boraca počeli okupljati prolaznici.
Ali najveće iznenađenje tek je slijedilo.
Starica koja je maloprije pitala Srbina zašto ne ode u Beograd polako je otvorila svoju torbu.
Izvadila je dvije novčanice i pružila svakome po jednu.
„Oprostite mi, sinovi moji“, rekla je drhtavim glasom. „Izgubila sam muža u ratu i godinama sam nosila gorčinu u srcu. Danas ste me podsjetili da nijedna majka ne rađa dijete da bi ono jednog dana gladovalo na ulici.“
Srpski borac ustao je i nježno joj poljubio ruku.
„Nemate se za šta izvinjavati, gospođo. Svi mi nosimo neku svoju bol.“
Tog dana dvojica muškaraca nisu samo prikupila dovoljno novca za hranu.
Dobili su nešto mnogo vrednije.
Osjećaj da nisu zaboravljeni.
Nekoliko dana kasnije jedan vlasnik male građevinske firme, koji je čuo za njihov susret, ponudio im je posao. Nije ih pitao za nacionalnost, vjeru ni za to na kojoj su strani nekada bili.
Pitao ih je samo:
„Možete li raditi?“
Obojica su klimnula glavom.
Prvi put nakon mnogo godina vratili su se kući s nadom da ih čeka drugačije sutra.
A kada su posljednji put zajedno prolazili trgom, hrvatski borac se okrenuo prema prijatelju i rekao:
„Zamisli, nekada su nas učili da budemo neprijatelji, a danas jedan drugome pomažemo da preživimo.“
Srbin se nasmijao.
„Možda je to najveća pobjeda koju smo ikada ostvarili.“
Jer čovjeka ne određuje zastava koju nosi, ime kojim se predstavlja niti jezik kojim govori. Čovjeka određuje ono što učini kada pred sobom vidi nekoga kome je potrebna pomoć.
I zato ova izmišljena priča nosi jednostavnu poruku:
Ratovi razdvajaju ljude, ali dobrota može ponovo spojiti ono što je mržnja pokušala zauvijek uništiti. Nije važno ko je Hrvat, ko Srbin, a ko Bošnjak – važno je da u svakome od nas ostane čovjek.
