By Kada je doktorica završila pregled, skinula je rukavice, pogledala me s nevjericom i počela odmahivati glavom.
„Djevojko, pa je li moguće da sa svojih dvadeset godina ne znaš osnovne stvari o vlastitom tijelu?“ rekla je povišenim tonom.
Osjetila sam kako mi lice gori od stida.
„Izvinite, doktorice, ali ovo mi je prvi pregled. Nisam znala da nešto radim pogrešno“, odgovorila sam tiho.
Umjesto da me smiri, ona je postala još nervoznija.
„Nemam ja vremena da vas sve učim osnovnoj higijeni! Trebala si se raspitati prije nego što si došla!“
Nisam mogla vjerovati šta slušam.
Došla sam na pregled jer sam željela provjeriti svoje zdravlje, a sada sam se osjećala kao da sam počinila nešto strašno.
Ali najgore je tek slijedilo.
Doktorica je pogledala nalaz i rekla:
„Ne mogu vjerovati da si došla na pregled, a da nikada nisi imala odnose. I još si se potpuno obrijala! Ko ti je rekao da to trebaš raditi?“
Pokušala sam objasniti da sam mislila kako je to pristojnije i higijenskije.
„Mama mi je rekla da se uredim prije pregleda. Nisam znala da to nije potrebno.“
Tada je doktorica ljutito spustila papir na sto.
„Izađi sada. Imam drugih pacijentica koje čekaju!“
Obukla sam se drhtavim rukama, uzela torbu i izašla iz ordinacije.
Čim sam zatvorila vrata, suze su mi potekle niz lice.
U čekaonici je sjedilo nekoliko žena. Sve su me pogledale, a ja sam samo spustila glavu i požurila prema izlazu.
Kada sam došla kući, mama me dočekala na vratima.
„Kako je prošlo, kćeri? Je li sve u redu?“
Nisam mogla odgovoriti.
Samo sam je zagrlila i počela plakati.
Kada sam joj konačno ispričala šta se dogodilo, lice joj je pocrvenjelo od ljutnje.
„Čekaj, ona je tebe vrijeđala zato što nisi imala odnose i zato što si se obrijala? Pa kakva je to doktorica?!“
„Mama, nikada više neću otići ginekologu“, rekla sam kroz suze.
Mama me uhvatila za ruke.
„Ne, dijete moje. Nećeš zbog jedne bezobrazne osobe zanemariti svoje zdravlje. Nisi ti ništa pogrešno uradila.“
Te večeri nisam mogla prestati razmišljati o svemu.
Pitala sam se koliko je još mladih djevojaka prošlo kroz slično iskustvo i koliko njih se zbog srama više nikada nije vratilo na pregled.
Nakon nekoliko dana mama je zakazala pregled kod druge doktorice u susjednom gradu.
Iskreno, nisam željela otići.
Ali mama me ohrabrila.
Kada sam ušla u novu ordinaciju, doktorica me ljubazno pozdravila.
„Dobar dan. Je li ovo tvoj prvi pregled?“
Odmah sam joj ispričala šta se dogodilo.
Slušala me pažljivo, a onda rekla nešto što mi je vratilo vjeru u ljude.
„Dušo, nemaš se čega stidjeti. Nije sramota ne znati. Naš posao je da ti objasnimo, pomognemo i učinimo da se osjećaš sigurno.“
Objasnila mi je da uklanjanje dlačica nije potrebno za ginekološki pregled, kao i da se pregled može prilagoditi osobama koje nisu imale seksualne odnose.
Prvi put sam osjetila da me neko zaista poštuje.
Pregled je prošao mirno, uz objašnjenje svakog koraka i moj pristanak.
Na kraju mi je doktorica rekla da je sve u redu.
Ali kada sam joj spomenula ime prethodne doktorice, njen izraz lica se promijenio.
„Čekaj malo… Je li te pregledala doktorica iz doma zdravlja u vašem mjestu?“
Potvrdno sam klimnula glavom.
Duboko je uzdahnula.
„Nažalost, nisi prva djevojka koja mi dolazi uplakana nakon pregleda kod nje.“
Ostala sam bez riječi.
„Kako mislite nisam prva?“
„Već sam čula nekoliko sličnih priča. Ali znaš šta je najtužnije? Većina djevojaka šuti jer misli da je sama nešto pogriješila.“
Te riječi su mi otvorile oči.
Shvatila sam da moj najveći problem nije bio neugodan pregled, nego poniženje koje sam doživjela od osobe kojoj sam trebala vjerovati.
Uz maminu podršku odlučila sam podnijeti pisanu pritužbu zdravstvenoj ustanovi.
Nisam željela osvetu. Željela sam samo da nijedna druga djevojka ne izađe iz ordinacije uplakana kao ja.
Nekoliko sedmica kasnije stigao mi je odgovor da će moje navode provjeriti.
A onda me jednog jutra nazvala žena koja se predstavila kao glavna medicinska sestra.
„Željela bih razgovarati s vama o vašoj prijavi. Postoji nešto što biste trebali znati.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
Pomislila sam da će mi reći da sam sve pogrešno shvatila.
Ali njene sljedeće riječi potpuno su me iznenadile.
„Nakon vaše prijave javile su nam se još četiri pacijentice sa sličnim iskustvima. Vaša hrabrost ih je ohrabrila da i one progovore.“
Spustila sam telefon i zaplakala.
Ovoga puta nisu to bile suze srama, nego olakšanja.
Tog dana naučila sam nešto što ću pamtiti cijelog života.
Nijedna žena ne treba osjećati sram zato što brine o svom zdravlju. Nije važno ima li dvadeset ili šezdeset godina, je li imala seksualne odnose ili nije, niti kako izgleda njeno tijelo. Svaka zaslužuje poštovanje, privatnost i dostojanstven pregled.
A ako me danas neka mlada djevojka pita šta bih joj savjetovala prije prvog odlaska ginekologu, odgovorila bih joj samo jedno:
„Ne boj se postavljati pitanja. Tvoje tijelo nije razlog za stid, a tvoje zdravlje nikada ne smije zavisiti od tuđe neljubaznosti.“
