By ### NJENA PORODICA JE BILA BOGATA, A JA NISAM: OSTAVIO SAM SUPRUGU NA AERODROMU, A ONDA ME JE STIGAO POZIV KOJI JE PROMIJENIO SVE!
Nikada nisam mislio da će se moj brak završiti prije nego što naš medeni mjesec uopće počne.
Moja supruga Ana odrasla je u bogatstvu. Njen otac posjedovao je nekoliko velikih kompanija, a ona nikada nije morala razmišljati koliko nešto košta. Ja sam, s druge strane, odrastao u skromnoj porodici. Sve što sam imao stekao sam vlastitim rukama.
Upoznali smo se sasvim slučajno, u malom kafiću u kojem sam radio dok sam završavao fakultet. Zaljubili smo se i vjerovao sam da novac nikada neće stati između nas.
Kako sam samo bio naivan.
Njen otac insistirao je da plati naše vjenčanje. Bilo je raskošno, s više od tristo gostiju, skupocjenim cvijećem i hranom kakvu nikada prije nisam vidio.
Ali već tada sam primijetio nešto neobično.
Njena porodica ponašala se prema meni kao da sam gost na vlastitom vjenčanju.
A onda je došao medeni mjesec.
Na aerodromu nam je službenica predala avionske karte. Ana je dobila mjesto u prvoj klasi, a ja u ekonomskoj.
Pomislio sam da je greška.
„Ana, izgleda da su nam pogrešno rezervisali karte“, rekao sam.
Ona se nasmijala.
„Nije greška, ljubavi. Tata je rekao da nema razloga da plaća tvoju prvu klasu. Ipak nisi njegova odgovornost.“
Gledao sam je nekoliko sekundi, čekajući da kaže kako se šali.
Ali nije se šalila.
„Znači, ti ćeš sjediti naprijed, a ja pozadi? Na našem medenom mjesecu?“
Slegnula je ramenima.
„Pa šta? Ionako ćemo biti zajedno kad stignemo. Nemoj praviti dramu zbog običnog sjedišta.“
Tada sam shvatio da problem nije avionsko sjedište.
Problem je bio što me žena s kojom sam se upravo vjenčao nije smatrala ravnopravnim.
„Uživaj u letu, Ana“, rekao sam tiho.
Okrenuo sam se, uzeo svoj kofer i napustio aerodrom.
Telefon je počeo zvoniti gotovo odmah.
Prvo Ana. Zatim njena majka. Onda njen otac.
Nisam se javljao.
Sjeo sam u taksi i krenuo kući, uvjeren da sam upravo napravio najtežu, ali ispravnu odluku u životu.
Međutim, tri sata kasnije dogodilo se nešto što nisam mogao ni zamisliti.
Na telefonu se pojavio nepoznat broj.
Javio sam se.
„Gospodine Markoviću?“ upitao je ozbiljan muški glas.
„Da, izvolite.“
„Zovem vas iz advokatske kancelarije. Moramo hitno razgovarati o vašoj supruzi i njenom ocu.“
Srce mi je počelo ubrzano kucati.
„Šta se dogodilo?“
Čovjek je nekoliko sekundi šutio.
„Prije svega, moram vas pitati nešto. Jeste li danas potpisali bilo kakav dokument koji vam je dao vaš punac?“
Sjetio sam se fascikle koju mi je pružio neposredno prije odlaska na aerodrom.
Rekao je da su to samo papiri vezani za naše putno osiguranje.
Potpisao sam ih bez čitanja.
„Jesam“, odgovorio sam. „Zašto?“
Advokat je duboko uzdahnuo.
„Onda morate odmah doći u našu kancelariju. Vaš potpis nalazi se na dokumentima kojima se na vaše ime prenosi dug od gotovo dva miliona eura.“
Osjetio sam kako mi se krv ledi u žilama.
„Molim?! Kakav dug?“
„Vaš punac je mjesecima pripremao ovu dokumentaciju. Prema onome što smo otkrili, njegova kompanija nalazi se pred bankrotom. A vi ste trebali postati osoba na koju će pokušati prebaciti dio finansijske odgovornosti.“
Nisam mogao govoriti.
A onda je advokat izgovorio rečenicu zbog koje sam gotovo ispustio telefon.
„I postoji još nešto. Vaša supruga je znala za plan.“
„Ne… Ana nikada ne bi…“
„Imamo poruke koje ukazuju na to da je bila upoznata s dokumentima. I vjerujte mi, to nije najgore.“
„Šta može biti gore od ovoga?“
„Vaš punac je planirao da se nakon medenog mjeseca razvedete. Vi biste ostali s dugovima, a njegova kćerka bi nastavila život kao da se ništa nije dogodilo.“
Sjeo sam na najbližu klupu.
Odjednom je sve dobilo smisao.
Njihovi čudni pogledi tokom vjenčanja.
Punčevo insistiranje da sve plati.
Njegova pretjerana ljubaznost kada mi je davao dokumente.
I Anino hladno ponašanje na aerodromu.
Nisam bio zet kojeg su prihvatili u porodicu.
Bio sam čovjek kojeg su namjeravali iskoristiti.
„Šta sada da radim?“ upitao sam.
„Prvo, nemojte ništa više potpisivati. Drugo, dođite s kopijama svih dokumenata koje imate. Moramo utvrditi jesu li potpisi pribavljeni prevarom i jesu li ti ugovori uopće pravno valjani.“
U tom trenutku stigla mi je poruka od Ane.
„Tata je bijesan. Odmah se vrati i izvini mu se. Nemaš pojma šta si upravo napravio.“
Gledao sam poruku i prvi put tog dana osjetio nešto drugo osim tuge.
Osjetio sam odlučnost.
Odgovorio sam joj samo jednom rečenicom:
„Ana, znam za dva miliona eura.“
Tri tačkice pojavile su se na ekranu.
Nestale.
Pa se ponovo pojavile.
A onda je stigao njen odgovor:
„Molim te, nemoj ići policiji. Mogu ti sve objasniti.“
Nekoliko trenutaka kasnije ponovo me nazvao advokat.
„Gospodine Markoviću, upravo smo pronašli još jedan dokument. Mislim da morate znati ko nam ga je dostavio.“
„Ko?“
„Vaša punica.“
Ostao sam bez riječi.
„Zašto bi ona to uradila?“
„Zato što se, izgleda, već mjesecima pokušava suprotstaviti svom mužu. I zato što tvrdi da vi niste prvi čovjek kojem je ova porodica pokušala uništiti život.“
Te večeri otišao sam u advokatsku kancelariju.
Na stolu me čekala debela fascikla.
Na njenoj prvoj stranici bila je fotografija muškarca kojeg nikada prije nisam vidio.
Ispod fotografije pisalo je:
„Prethodni suprug Ane Petrović.“
Zaledio sam se.
Ana mi je uvijek govorila da sam joj prvi muž.
A onda je advokat otvorio fasciklu i rekao:
„Taj čovjek nestao je prije četiri godine. I posljednji put viđen je upravo na aerodromu, na dan kada je trebao otputovati na medeni mjesec.“
Tada sam shvatio da moj odlazak iz aviona možda nije bio samo kraj jednog braka.
Možda mi je upravo spasio život.
Nastavak slijedi…
