By # Godinama sam trpjela buku i divljanje susjeda, a kada sam ih zamolila za malo mira zbog bolesnog muža, poželjeli su nam smrt! Ono što sam zatim uradila nisu očekivali!
Godinama sam šutjela i trpjela. Živimo u stambenoj zgradi, a iznad nas je porodica koja, čini mi se, nikada ne spava. Od sedam ujutro pa sve do jedanaest navečer čuje se lupanje, trčanje, skakanje, pomjeranje namještaja i glasna muzika.
Nikada im nisam pokucala na vrata. Govorila sam sebi da su to djeca, da će odrasti i da nije vrijedno svađe sa susjedima.
Ali jednog dana sve se promijenilo.
Moj muž se vratio s posla ranije nego inače. Bio je blijed, iscrpljen i žalio se na strašnu glavobolju. Popio je lijek i legao u krevet, nadajući se da će malo odspavati.
Međutim, iz stana iznad nas čula se takva buka da su se zidovi gotovo tresli.
Gledala sam ga kako leži zatvorenih očiju i steže glavu rukama. Srce mi se slamalo.
Oko deset navečer više nisam mogla izdržati.
Popela sam se na sprat i ljubazno pokucala.
Otvorila mi je susjeda, žena od tridesetak godina.
„Dobro veče, izvinite što smetam. Muž mi je jako bolestan, ima strašne glavobolje. Možete li, molim vas, samo večeras malo stišati muziku i zamoliti djecu da ne skaču? Bila bih vam zahvalna.“
Očekivala sam barem malo razumijevanja.
Ali njen odgovor me ostavio bez riječi.
„Šta mene briga za tvog muža? Ovo je moj stan i radit ćemo šta hoćemo! Ako vam smeta, selite se!“
Pokušala sam objasniti da nikada ranije nisam prigovarala, ali mi je zalupila vrata pred nosom.
Dok sam silazila niz stepenice, čula sam kako namjerno pojačavaju muziku.
A onda je kroz otvoren prozor doviknula:
„Dabogda ti i muž crkli, pa da imamo mira!“
Stajala sam nekoliko sekundi potpuno ukočena.
Nisam mogla vjerovati da neko može izgovoriti takve riječi.
Vratila sam se u stan, sjela pored muža i zaplakala.
On me uhvatio za ruku.
„Pusti ih. Nisu vrijedni naših živaca.“
Ali tada sam odlučila da više neću šutjeti.
Pomogla sam mužu da ustane, spakovala nekoliko njegovih stvari i odvezla ga njegovim roditeljima da se barem jednu noć odmori u miru.
Na povratku sam svratila do policijske stanice i raspitala se kako mogu prijaviti višegodišnje uznemiravanje.
Zatim sam počela prikupljati dokaze.
Snimila sam buku koja se čula u našem stanu, zapisala datume i vrijeme, a razgovarala sam i s drugim susjedima.
Tada sam saznala nešto nevjerovatno.
**Nismo bili jedini koji su godinama trpjeli njihovo ponašanje!**
Starija gospođa s trećeg sprata rekla mi je da je nekoliko puta plakala zbog njihove buke. Mladi bračni par iz susjednog stana priznao je da su ozbiljno razmišljali o preseljenju.
Svi su šutjeli jer su se bojali sukoba.
Predložila sam da zajedno podnesemo prijavu upravitelju zgrade i nadležnim službama.
Pristali su.
Narednih dana prikupili smo potpise, priložili snimke i poslali službenu prijavu.
A onda je jednog jutra na vratima bučnih susjeda zazvonilo zvono.
Ovoga puta nisam bila ja.
Bili su to nadležni službenici koji su došli postupiti po prijavama.
Nekoliko sati kasnije neko je pokucao na moja vrata.
Pogledala sam kroz špijunku.
Bila je to ista ona susjeda koja mi je poželjela smrt.
Ali sada nije vikala.
Stajala je spuštene glave.
„Možemo li razgovarati?“, upitala je tiho.
Otvorila sam vrata, ali nisam je pozvala unutra.
„Samo sam htjela reći da mi je žao. Nisam mislila ono što sam rekla.“
Pogledala sam je pravo u oči.
„Znate li koliko je moj muž patio te večeri? Znate li koliko smo noći proveli budni? Nisam tražila da prestanete živjeti. Tražila sam samo malo ljudskosti.“
Nije imala odgovor.
Od tog dana buka se znatno smanjila. Nije nastala potpuna tišina, niti sam je očekivala. Djeca su i dalje bila djeca, ali više nije bilo namjernog lupanja i glasne muzike kasno navečer.
Muž se vratio kući i konačno mogao mirnije spavati.
A ja sam naučila nešto što nikada neću zaboraviti.
**Dobrota ne znači da morate beskonačno trpjeti tuđe nepoštovanje. Ponekad je dovoljno da prestanete šutjeti, zauzmete se za sebe i potražite pomoć na pravom mjestu.**
Nikada nisam željela osvetu. Željela sam samo mir u vlastitom domu.
**A vi, šta biste uradili na mom mjestu? Biste li godinama trpjeli takve susjede ili biste reagovali mnogo ranije?**
