By ### Radila sam noćnu smjenu u domu za stare kada je zazvonio telefon iz prazne sobe 214: Ono što sam čula zaledilo mi je krv u venama!
Nikada nisam vjerovala u duhove. Uvijek sam mislila da za svaku neobičnu pojavu postoji logično objašnjenje. Ali ono što sam doživjela jedne hladne novembarske noći zauvijek je promijenilo moje mišljenje.
Već sedam godina radila sam kao medicinska sestra u jednom domu za stare. Navikla sam na duge noćne smjene, tihe hodnike i povremene pozive stanara kojima je trebala pomoć.
Međutim, te noći dogodilo se nešto što ni danas ne mogu objasniti.
Bilo je tačno 2:17 iza ponoći.
Sjedila sam za pultom na prvom spratu, pregledala dokumentaciju i pila već hladnu kafu. Većina stanara je spavala, a jedini zvuk dolazio je od starog zidnog sata.
Odjednom je zazvonio telefon na centrali.
Pogledala sam ekran.
SOBA 214.
Srce mi je na trenutak zastalo.
Ta soba bila je prazna već tri dana.
Posljednja stanarka, gospođa Milena, preminula je u 86. godini. Bila je tiha i ljubazna žena, ali je posljednjih sedmica života stalno govorila da joj noću u sobu dolazi nepoznat muškarac.
Mislili smo da je riječ o zbunjenosti izazvanoj bolešću.
Podigla sam slušalicu.
– Dobro veče, dežurna sestra. Kako vam mogu pomoći?
Nekoliko sekundi čula sam samo šum.
A onda se začuo tih, drhtav ženski glas.
– Sestro… molim vas… dođite brzo…
Osjetila sam kako mi se koža ježi.
Glas je nevjerovatno podsjećao na Milenin.
– Ko je to? – upitala sam.
– On je opet ovdje… stoji pored mog kreveta…
Zatim je uslijedio šapat koji nikada neću zaboraviti.
– Nemojte mu gledati u oči.
Veza se prekinula.
Sjedila sam nepomično, gledajući u slušalicu.
Pokušala sam nazvati sobu 214, ali telefon nije zvonio.
Tada sam se sjetila nečega još strašnijeg.
Telefon iz te sobe bio je isključen nakon Milenine smrti.
Ustala sam i krenula prema liftu. Namjeravala sam provjeriti sobu, uvjerena da se neko od zaposlenih možda šali sa mnom.
Ali prije nego što sam pritisnula dugme, lift se sam pokrenuo.
Čula sam kako se spušta.
Na displeju su se smjenjivali brojevi.
4… 3… 2…
Zatim se zaustavio.
Vrata su se polako otvorila.
Kabina je bila prazna.
U tom trenutku osjetila sam leden povjetarac, iako su svi prozori bili zatvoreni.
Odjednom se iz lifta začuo zvuk.
Tri tiha udarca.
Kuc… kuc… kuc…
A onda ženski šapat:
– Rekla sam vam da ne dolazite same…
Potrčala sam nazad prema pultu i pozvala kolegu koji je dežurao u drugom krilu zgrade.
Kada je stigao, ispričala sam mu sve.
Nije mi vjerovao.
– Vjerovatno je kvar na centrali. Hajde da provjerimo – rekao je.
Zajedno smo se popeli na drugi sprat.
Hodnik je bio potpuno mračan, osim jedne sijalice koja je treperila na njegovom kraju.
Kada smo stigli pred sobu 214, primijetili smo nešto neobično.
Vrata su bila odškrinuta.
Bila sam sigurna da su ranije bila zaključana.
Kolega ih je polako otvorio.
Unutra nije bilo nikoga.
Krevet je bio uredno namješten, zavjese spuštene, a na noćnom ormariću stajala je prazna čaša.
Tada sam pogledala prema telefonu.
Slušalica je bila podignuta.
Ali kabl koji je povezivao telefon sa zidom ležao je na podu, potpuno iščupan.
Kolega je problijedio.
– Ovo nije moguće… – promrmljao je.
U tom trenutku iza nas su se vrata naglo zatvorila.
Svjetlo se ugasilo.
A iz ugla sobe začuo se dubok muški glas:
– Zašto ste došli? Ona vam je rekla da ne dolazite.
Nisam mogla ni vrisnuti.
Kolega je upalio baterijsku lampu na telefonu i usmjerio je prema uglu.
Tamo nije bilo nikoga.
Ali na zidu, odmah iznad Mileninog kreveta, pojavile su se tri tamne mrlje.
Izgledale su kao otisci prstiju.
Ispod njih neko je napisao:
„ONA NIJE BILA POSLJEDNJA.“
Pobjegli smo iz sobe i ostatak noći proveli zaključani u kancelariji.
Ujutro smo sve prijavili direktorici doma.
Očekivala sam da će nam reći da umišljamo.
Umjesto toga, kada sam spomenula sobu 214, lice joj je postalo potpuno blijedo.
Dugo je šutjela.
Zatim je otvorila staru ladicu i izvadila požutjeli dosje.
– Postoji nešto što vam nikada nismo rekli – prošaputala je.
Otvorila je dokument i pokazala mi fotografiju muškarca u tamnom odijelu.
Prepoznala sam ga iz opisa koji je Milena ponavljala posljednjih sedmica.
– Ko je ovo? – upitala sam.
Direktorica je spustila pogled.
– Nekadašnji noćni čuvar. Pronađen je mrtav u sobi 214 prije dvadeset godina.
Zastala je, a zatim dodala:
– I svaka žena koja je nakon toga umrla u toj sobi, tri dana prije smrti prijavila je da ga vidi pored kreveta.
Osjetila sam kako mi noge klecaju.
Ali najgore je tek slijedilo.
Direktorica je okrenula posljednju stranicu dosjea.
Na njoj je bila fotografija snimljena sigurnosnom kamerom prethodne noći, tačno u 2:17.
Na slici sam stajala ispred otvorenog lifta.
A odmah iza mene…
Stajao je muškarac u tamnom odijelu, s rukom položenom na moje rame.
Nikada ga nisam vidjela.
Ali kamera jeste.
I od te noći, svake večeri u 2:17, moj telefon zazvoni tačno tri puta.
Na ekranu se uvijek pojavi isti broj.
214.
Ova priča je izmišljena, ali jedno pitanje ostaje: biste li se vi usudili otvoriti vrata sobe 214? 😨
