By ### Pozvala sam najbolju prijateljicu u Njemačku, kupila joj kartu i primila je u svoj dom – a onda je tražila mužev auto da ode u Berlin. Ono što se dogodilo nikada joj neću oprostiti!
Nikada nisam vjerovala da me osoba koju sam smatrala sestrom može toliko povrijediti. Danas, kada se sjetim svega što se dogodilo, još uvijek se pitam kako sam mogla biti toliko slijepa.
Moja najbolja prijateljica i ja poznavale smo se više od dvadeset godina. Zajedno smo odrasle, dijelile tajne, plakale zbog prvih ljubavi i obećavale jedna drugoj da ćemo uvijek biti tu, šta god život donese.
Prije nekoliko godina udala sam se i preselila u Njemačku. Suprug i ja smo naporno radili, ali smo uspjeli stvoriti lijep život. Imali smo stan, dva automobila i dovoljno novca da ne moramo brinuti o svakom računu.
Moja prijateljica ostala je u Bosni.
Jednog dana nazvala me uplakana.
„Izgubila sam posao. Ne znam šta ću. Sve mi se srušilo“, govorila je kroz suze.
Srce mi se steglo.
Nisam mogla podnijeti da pati, pa sam joj odmah predložila da dođe kod nas u Njemačku.
„Kartu ću ti ja kupiti. Ne moraš ništa plaćati. Dođi, odmori se i ostani koliko god želiš.“
Bila je presretna.
Nekoliko dana kasnije dočekali smo je na aerodromu.
Prvih sedmica sve je bilo savršeno. Svaki dan nakon posla suprug i ja vodili smo je negdje. Pokazivali smo joj gradove, restorane, prodavnice i znamenitosti.
Nisam joj dozvoljavala da troši svoj novac.
Čak sam joj kupovala odjeću jer sam znala da je u teškoj finansijskoj situaciji.
Suprug mi je nekoliko puta rekao:
„Draga, imaš veliko srce, ali nemoj dozvoliti da neko iskorištava tvoju dobrotu.“
Ja bih se samo nasmijala.
„Ma kakvi! Ona mi je kao sestra.“
Da sam samo tada poslušala njegove riječi…
Jednog četvrtka, dok smo pile kafu, prijateljica me iznenada upitala:
„Mogu li te nešto zamoliti?“
„Naravno, reci.“
„Moja sestrična živi u Berlinu. Voljela bih je posjetiti. Mogu li uzeti auto tvog muža?“
Berlin je bio udaljen gotovo 700 kilometara od našeg grada.
Rekla sam joj da suprug mora koristiti svoj automobil za posao, ali da slobodno može uzeti moj.
„Moj auto ti je na raspolaganju. Samo vozi pažljivo.“
Na trenutak joj se promijenio izraz lica.
„A zašto ne mogu uzeti njegov? Njegov je udobniji.“
To pitanje mi je bilo čudno.
Ipak, nisam željela praviti problem.
„Zato što mu treba za posao. Moj je sasvim dobar za put.“
Nakon kratkog razmišljanja pristala je.
Sljedećeg jutra krenula je za Berlin.
Zagrlila me na vratima i rekla:
„Hvala ti za sve. Nikada ti ovo neću zaboraviti.“
Nisam ni slutila koliko će te riječi kasnije boljeti.
Prvog dana poslala mi je poruku da je sretno stigla.
Drugog dana nije se javljala.
Trećeg dana telefon joj je bio isključen.
Počela sam se brinuti.
Zvala sam je desetine puta, ali odgovora nije bilo.
Četvrtog dana suprug je predložio da kontaktiramo njenu sestričnu.
Tada sam shvatila da ne znam ni njeno prezime ni adresu.
A onda mi je stigla poruka s nepoznatog broja.
„Ako želiš ponovo vidjeti svoj automobil, nazovi me.“
Krv mi se sledila.
Odmah sam pozvala broj.
Javio se muškarac.
„Jeste li vi vlasnica automobila?“ upitao je ozbiljnim glasom.
„Jesam! Gdje je moja prijateljica? Šta se dogodilo?“
„Vaš automobil nalazi se kod mene. Gospođa koja ga je dovezla rekla je da ima vaše odobrenje da ga proda.“
Nisam mogla vjerovati šta čujem.
„Da ga PRODA?! Pa ja sam joj ga samo posudila!“
Muškarac je zašutio.
Zatim je izgovorio nešto što me potpuno slomilo.
„Gospođo, ona je jučer uzela novac kao kaparu i nestala. Ali to nije sve. Ostavila je i neke dokumente koji bi vas mogli zanimati.“
Ruke su mi se tresle.
Pogledala sam supruga, koji je stajao pored mene.
„Kakve dokumente?“ jedva sam izgovorila.
„Fotografije, poruke i jednu kovertu na kojoj piše ime vašeg muža.“
U tom trenutku suprugovo lice potpuno je problijedjelo.
Primijetila sam kako je spustio pogled.
„Šta se dešava?“ upitala sam ga.
Nije odgovorio.
Ponovila sam pitanje, ovog puta glasnije.
„ŠTA SE DEŠAVA?“
Tada je sjeo na stolicu, stavio glavu među ruke i izgovorio:
„Moram ti nešto priznati. Ali obećaj mi da ćeš me saslušati do kraja.“
Osjetila sam da mi srce udara kao ludo.
„Kakve ti veze imaš s njenim odlaskom u Berlin?“
Podigao je pogled prema meni.
„Ona nije došla u Njemačku samo zbog tebe.“
Nastala je tišina.
„Kako to misliš?“ prošaputala sam.
A onda je izgovorio rečenicu zbog koje sam osjetila da mi se cijeli svijet ruši.
„Tvoja prijateljica i ja smo se poznavali mnogo prije nego što si nas ti upoznala.“
Dvadeset godina prijateljstva, deset godina braka i sve ono u šta sam vjerovala odjednom je postalo upitno.
Ali najgore je tek dolazilo.
Jer kada smo sljedećeg jutra stigli u Berlin i otvorili kovertu, unutra nije bila samo fotografija.
Bilo je i pismo napisano prije našeg vjenčanja. A posljednja rečenica tog pisma otkrila je tajnu koju su oboje skrivali od mene godinama…
Nastavak slijedi…
