Mužev najbolji prijatelj ponudio mi je prijevoz kući, ali je usred noći skrenuo prema šumi, zaključao vrata automobila i izvadio nešto zbog čega mi se krv sledila u žilama!

### Mužev najbolji prijatelj ponudio mi je prijevoz kući, ali je usred noći skrenuo prema šumi, zaključao vrata automobila i izvadio nešto zbog čega mi se krv sledila u žilama!

Bila je skoro ponoć kada sam napustila porodično slavlje. Moj muž Marko morao je otići ranije zbog hitnog poziva s posla, a ja sam odlučila ostati još malo s rodbinom.

Kada sam krenula pozvati taksi, prišao mi je njegov najbolji prijatelj Dejan.

„Ma kakav taksi, ženo! Idem u istom pravcu. Hajde, odvest ću te kući.“

Poznavala sam Dejana više od petnaest godina. Bio je čest gost u našoj kući, dolazio je na rođendane, slavlja i porodične ručkove. Moj muž ga je smatrao bratom.

Nisam imala nijedan razlog da mu ne vjerujem.

„Hvala ti, Dejane. Baš si me spasio čekanja“, rekla sam i sjela u automobil.

Prvih desetak minuta sve je bilo normalno. Razgovarali smo o slavlju, djeci i svakodnevnim stvarima.

A onda sam primijetila da je skrenuo s glavnog puta.

„Dejane, gdje ideš? Ovo nije put prema mojoj kući.“

„Znam, znam. Samo moram nešto obaviti. Neće dugo.“

Pogledala sam kroz prozor.

Ulična rasvjeta polako je nestajala, a oko nas su se pružala tamna stabla.

„Molim te, vrati se na glavni put. Kasno je.“

Nije odgovorio.

Nakon nekoliko minuta zaustavio je automobil pored šume.

Motor je ostao upaljen.

Tada sam začula zvuk zaključavanja vrata.

Klik.

Srce mi je počelo snažno lupati.

„Dejane, šta radiš? Otključaj vrata!“

Polako se okrenuo prema meni.

Njegovo lice više nije izgledalo prijateljski.

„Moramo razgovarati“, rekao je hladnim glasom.

„O čemu? Možemo razgovarati sutra. Sada me vozi kući!“

Nije me poslušao.

Umjesto toga, posegnuo je ispod sjedišta i izvadio malu crnu kutiju.

U tom trenutku osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama.

„Šta je to?“, prošaputala sam.

Otvorio je kutiju.

Unutra se nalazio mali uređaj i nekoliko fotografija.

Na prvoj fotografiji bio je moj muž.

Na drugoj – nepoznata žena.

Na trećoj su stajali zagrljeni ispred jednog hotela.

„Šta je ovo?“, pitala sam zbunjeno.

Dejan me pogledao.

„Tvoj muž nije čovjek za kojeg misliš da jeste.“

Osjetila sam mučninu.

„O čemu govoriš?“

„Marko te vara. Već skoro godinu dana.“

Počela sam odmahivati glavom.

„Lažeš! Marko i ja smo u braku šesnaest godina!“

„Znam. Upravo zato ti ovo moram pokazati.“

Pružio mi je uređaj.

Bio je to mali diktafon.

Pritisnuo je dugme.

Iz zvučnika se začuo glas mog muža.

„Ona ništa ne sumnja. Samo moramo biti pažljivi dok sve ne završim.“

Zatim ženski glas:

„A šta ćeš joj reći kada sazna?“

„Neće saznati dok ne bude prekasno.“

Prepoznala sam Markov glas.

Ruke su mi počele drhtati.

„Odakle ti ovo?“

Dejan je uzdahnuo.

„Prije nekoliko sedmica Marko je slučajno ostavio svoj drugi telefon u mom automobilu. Vidio sam poruke. Kada sam ga pitao šta radi, rekao mi je da gledam svoja posla.“

Gledala sam fotografije.

Na jednoj je moj muž držao nepoznatu ženu za ruku.

Na drugoj su ulazili u zgradu.

„Zašto mi to govoriš tek sada?“

Dejan je spustio pogled.

„Zato što mi je najbolji prijatelj. Nisam znao kako da ti kažem.“

„A zašto si me dovezao u šumu? Zašto si zaključao vrata?“

Dugo je šutio.

„Jer sam znao da ćeš odmah nazvati Marka. Htio sam da prvo sve saslušaš.“

Osjetila sam kako me preplavljuje bijes.

„Nisi imao pravo da me ovako prepadneš! Otključaj vrata odmah!“

Poslušao me.

Ali tada je moj telefon zazvonio.

Na ekranu je pisalo: Marko.

Javila sam se.

„Ljubavi, gdje si?“, upitao je.

„Na putu kući.“

„S kim si?“

Pogledala sam Dejana.

„S Dejanom.“

Na drugoj strani nastala je tišina.

A onda je Marko izgovorio nešto što me dodatno uznemirilo.

„Slušaj me pažljivo. Izađi iz njegovog automobila. Odmah!“

Srce mi je gotovo stalo.

„Zašto?“

„Nemoj ga ništa pitati. Samo izađi i pošalji mi lokaciju.“

Pogledala sam Dejana.

I on je čuo Markove riječi.

Lice mu je problijedjelo.

„Šta ti je rekao?“, upitao je.

Nisam odgovorila.

Otvorila sam vrata i izašla.

Dejan je krenuo za mnom.

„Čekaj! Nisi čula cijelu priču!“

Počela sam se udaljavati prema glavnom putu.

„Ne prilazi mi!“

U tom trenutku Marko je ponovo nazvao.

„Gdje si?“

Poslala sam mu lokaciju.

„Dolazim. Nemoj se vraćati u automobil.“

Petnaest minuta kasnije ugledala sam svjetla njegovog vozila.

Nikada mi nije bilo toliko drago vidjeti ga.

Marko je istrčao iz automobila i zagrlio me.

„Jesi li dobro? Je li te dirao?“

„Nije. Ali pokazao mi je fotografije. I snimak. Marko, ko je ta žena?“

Njegovo lice se promijenilo.

Pogledao je prema Dejanu, koji je stajao nekoliko metara dalje.

„Znači, ipak si joj pokazao?“, rekao je.

Dejan se nasmijao.

„Vrijeme je da sazna istinu.“

Marko je stisnuo šake.

„Ti stvarno nemaš granice.“

Stala sam između njih.

„DOSTA! Hoću da mi neko odmah kaže šta se događa!“

Marko me pogledao.

„Ta žena s fotografija zove se Ivana.“

„Ko je ona?“

Duboko je uzdahnuo.

„Moja polusestra.“

Zanijemila sam.

„Kakva polusestra? Nikada mi nisi rekao da imaš sestru!“

„Zato što ni ja nisam znao za nju do prošle godine.“

Pogledao je Dejana.

„A on to odlično zna.“

Osjetila sam kako mi se tlo pomjera pod nogama.

Marko je nastavio:

„Kada mi je otac umro, pronašao sam dokumente koji su pokazivali da je imao još jedno dijete. Počeo sam je tražiti. Kada sam je pronašao, saznao sam da ima ozbiljnih finansijskih problema.“

„A hotel? Fotografije? Snimak?“

„Sastajali smo se s advokatom u poslovnim prostorijama tog hotela. Pokušavali smo riješiti nasljedstvo koje je otac ostavio. Nisam ti ništa rekao jer sam želio prvo utvrditi sve činjenice.“

Okrenula sam se prema Dejanu.

„Ti si znao za ovo?“

Šutio je.

„Dejane, pitam te nešto!“

Konačno je progovorio.

„Znao sam.“

„Pa zašto si mi onda rekao da me muž vara?“

Njegov odgovor ostavio me bez daha.

„Zato što sam mislio da ćeš ga ostaviti.“

Nisam razumjela.

„Zašto bi to želio?“

Pogledao me pravo u oči.

„Zato što sam zaljubljen u tebe već deset godina.“

Nastala je potpuna tišina.

Nisam mogla vjerovati šta čujem.

Čovjek kojeg sam smatrala porodičnim prijateljem, čovjek koji je sjedio za našim stolom i igrao se s našom djecom, godinama je skrivao osjećanja prema meni.

„Mislio sam da ćeš, kada saznaš za drugu ženu, konačno shvatiti da zaslužuješ bolje“, nastavio je.

Marko je napravio korak prema njemu, ali sam ga zaustavila.

„Ne vrijedi.“

Okrenula sam se Dejanu.

„Ti nisi pokušao da me zaštitiš. Pokušao si uništiti moj brak.“

„Samo sam želio da budeš sretna.“

„Ne. Želio si da budeš sretan ti, bez obzira na to koliko ćeš mene povrijediti.“

Dejan je spustio pogled.

„Žao mi je.“

„Meni je još više žao što sam ti ikada vjerovala.“

Sjela sam u Markov automobil i zatvorila vrata.

Te noći nismo mnogo razgovarali.

Kada smo stigli kući, Marko mi je pokazao dokumente o nasljedstvu, poruke s advokatom i fotografije svoje polusestre.

Sve se uklapalo u njegovu priču.

Ali nisam mogla jednostavno zaboraviti da je i on mjesecima skrivao važan dio svog života.

„Zašto mi nisi vjerovao dovoljno da mi kažeš?“, pitala sam ga.

Sjeo je pored mene.

„Bojao sam se da ćeš pomisliti kako je moj otac vodio dvostruki život i da sam i ja isti kao on. Znam da sam pogriješio.“

„Jesam li ti ikada dala razlog da misliš da te neću razumjeti?“

Odmahnuo je glavom.

„Nisi.“

Te večeri shvatila sam da je povjerenje mnogo krhkije nego što mislimo.

Dejan je pokušao iskoristiti Markovu tajnovitost kako bi nas razdvojio.

A Marko mu je, skrivajući istinu, nesvjesno dao priliku.

Narednog jutra nazvala sam Dejanu i rekla mu da više nikada ne dolazi u našu kuću.

Nije se protivio.

Prošlo je šest mjeseci od te noći.

Marko i ja još uvijek radimo na tome da ponovo izgradimo potpuno povjerenje. Upoznala sam njegovu polusestru Ivanu, divnu ženu koja je i sama dugo tragala za odgovorima o svom porijeklu.

A Dejana više nismo vidjeli.

Ipak, jednu stvar nikada neću zaboraviti.

Najviše me nije uplašila mračna šuma, zaključan automobil ni crna kutija koju je izvadio. Najviše me uplašila spoznaja da osoba kojoj smo godinama vjerovali može tako pažljivo planirati da nam uništi život.

Od tada znam da nije svako ko sjedi za našim stolom zaista naš prijatelj.

Ponekad najveće tajne ne kriju nepoznati ljudi, nego upravo oni kojima smo najviše vjerovali.

A vi, šta biste uradili na mom mjestu? Biste li ikada oprostili muževom najboljem prijatelju koji je pokušao uništiti vaš brak ili biste zauvijek prekinuli svaki kontakt s njim?

administrator

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *