DIREKTOR MI JE PONUDIO STAN I AUTOMOBIL DA MU BUDEM TAJNA LJUBAVNICA! ŠEST MJESECI KASNIJE NJEGOVA ŽENA ME POZVALA NA VEČERU I OTKRILA MI ŠOKANTNU TAJNU!

### DIREKTOR MI JE PONUDIO STAN I AUTOMOBIL DA MU BUDEM TAJNA LJUBAVNICA! ŠEST MJESECI KASNIJE NJEGOVA ŽENA ME POZVALA NA VEČERU I OTKRILA MI TAJNU KOJA MI JE PROMIJENILA ŽIVOT!

Imala sam samo 24 godine kada sam dobila posao u jednoj velikoj privatnoj kompaniji. Bila sam mlada, ambiciozna i željela sam uspjeti. Nisam imala bogate roditelje niti nekoga ko bi mi pomogao. Živjela sam kao podstanarka i svaki mjesec jedva sastavljala kraj s krajem.

Moj direktor imao je 57 godina. Bio je bogat, ugledan i oženjen čovjek. U početku se prema meni ponašao kao prema svakoj drugoj zaposlenici. Međutim, nakon nekoliko mjeseci počeo mi je poklanjati sve više pažnje.

Jednog petka pozvao me u svoju kancelariju.

„Želim ti nešto ponuditi“, rekao je, zaključavajući vrata.

Srce mi je počelo ubrzano kucati.

„Kupit ću ti stan, automobil i pobrinuti se da nikada više ne moraš brinuti o novcu. Zauzvrat želim samo jedno. Da budeš moja tajna ljubavnica.“

Ostala sam bez riječi.

Znala sam da je oženjen. Znala sam da ono što traži nije ispravno. Ali kada sam pomislila na sve svoje dugove, neplaćene račune i godine siromaštva, počela sam razmišljati o njegovoj ponudi.

Nakon nekoliko dana pristala sam.

U početku je sve izgledalo kao san. Dobila sam luksuzan stan, novi automobil i novac koji nisam mogla ni zamisliti. Direktor je dolazio nekoliko puta sedmično, uvijek u tajnosti.

Govorio mi je da njegova žena ništa ne sumnja.

A onda, nakon šest mjeseci, zazvonio mi je telefon.

Na ekranu se pojavio nepoznat broj.

„Dobro veče. Ja sam supruga vašeg direktora. Voljela bih da sutra dođete kod mene na večeru.“

Krv mi se sledila u žilama.

Bila sam uvjerena da je saznala za našu vezu.

Cijelu noć nisam spavala. Razmišljala sam da pobjegnem, dam otkaz i nestanem iz njihovih života. Ipak, sljedeće večeri skupila sam hrabrost i otišla.

Dočekala me elegantna žena, smirena i nasmijana.

„Sjedi, draga. Nemoj se plašiti“, rekla je.

Nisam mogla vjerovati koliko je mirna.

Nakon večere izvadila je plavu fasciklu i spustila je ispred mene.

„Znam za tebe i mog muža“, izgovorila je.

Osjetila sam kako mi lice gori od stida.

„Žao mi je“, prošaputala sam.

Ona je samo odmahnula rukom.

„Nisam te pozvala da bih te vrijeđala. Moj muž misli da te plaća da šutiš. Ali ja ću ti dati duplo ako mi kažeš šta krije u zaključanoj kancelariji.“

Pogledala sam je zbunjeno.

„Kakvoj kancelariji?“

„Onoj na trećem spratu. U koju niko ne smije ući. Čak ni njegova sekretarica.“

Odmah sam znala o kojoj prostoriji govori.

Direktor je imao jednu malu kancelariju na kraju hodnika. Vrata su uvijek bila zaključana, a ključ je nosio oko vrata.

Jednom sam ga slučajno zatekla kako izlazi iz nje. Kada me ugledao, toliko se naljutio da mi je zaprijetio otkazom.

„Zašto vas toliko zanima ta prostorija?“ upitala sam.

Žena je duboko uzdahnula.

„Zato što sam prije tri godine izgubila kćerku. A prošlog mjeseca pronašla sam dokaz da mi muž godinama laže o tome šta joj se dogodilo.“

Zanijemila sam.

Zatim je iz fascikle izvukla fotografiju mlade djevojke.

Kada sam pogledala sliku, ruke su mi počele drhtati.

Poznavala sam to lice.

Tu djevojku sam vidjela prije samo dvije sedmice!

Bila je u hodniku naše firme, kasno navečer, kada sam ostala završavati posao. Stajala je ispred zaključane kancelarije i razgovarala s direktorom.

„To nije moguće“, prošaputala sam.

„Šta nije moguće?“ upitala je žena.

Pokazala sam na fotografiju.

„Ova djevojka… ja sam je vidjela. Bila je živa.“

Žena je ispustila čašu iz ruke. Staklo se razbilo o pod.

„Jesi li sigurna?“ pitala je kroz suze.

„Jesam. Čak se sjećam šta je rekla vašem mužu.“

„Šta?“

Progutala sam knedlu.

„Rekla mu je: ‘Neću više glumiti da sam mrtva. Vrijeme je da mama sazna istinu.'“

Žena je prekrila usta rukama i počela plakati.

U tom trenutku začulo se otključavanje ulaznih vrata.

Njen muž se vratio kući.

Kada nas je ugledao kako sjedimo zajedno, potpuno je problijedio.

„Šta ona radi ovdje?!“ povikao je.

Njegova supruga polako je ustala, uzela fotografiju i pogledala ga pravo u oči.

„Večeras ćeš mi konačno objasniti zašto si me pustio da tri godine oplakujem živu kćerku.“

Direktor se uhvatio za naslon stolice.

A onda je izgovorio rečenicu zbog koje smo obje ostale nepomične.

„Ako sazna gdje je bila sve ove godine, nećeš izgubiti samo mene. Izgubit ćeš i nju. A ova djevojka koju si pozvala već je postala dio svega.“

Pogledao je pravo u mene.

Tada sam shvatila da stan, automobil i novac možda nikada nisu bili pokloni.

Bili su cijena moje šutnje o nečemu što još nisam ni znala.

A ono što smo sljedećeg jutra pronašle iza zaključanih vrata njegove kancelarije bilo je mnogo strašnije od bilo kakve ljubavne prevare…

NASTAVAK SLIJEDI…

administrator

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *