### MUŽ JE INSISTIRAO DA NAŠOJ KĆERKI DAMO IME KATARINA! JEDNE NOĆI ČULA SAM GA KAKO JOJ ŠAPUĆE O DRUGOJ ŽENI – KADA MI JE OTKRIO ISTINU, SRCE MI SE SLOMILO!
Kada sam rodila našu prvu kćerkicu, mislila sam da sretnija ne mogu biti. Nakon pet godina braka, konačno smo dobili dijete o kojem smo toliko dugo sanjali.
Moj muž Nikola bio je presretan. Plakao je kada je prvi put uzeo našu djevojčicu u naručje, ljubio joj malene prstiće i ponavljao da je ona najveći dar koji mu je život mogao dati.
Ali postojala je jedna stvar koja mi je od samog početka bila neobična.
Nikola je insistirao da se naša kćerka zove Katarina.
„Zašto baš Katarina?“ pitala sam ga dok sam još bila trudna.
„Zato što je to najljepše ime koje znam“, odgovorio bi.
Predlagala sam i druga imena, ali on nije želio ni čuti.
Na kraju sam pristala. I meni se ime sviđalo, a nisam željela da se svađamo oko nečega što bi trebalo biti lijepo.
Tako je naša mala princeza dobila ime Katarina.
Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo savršeno.
Nikola je bio divan otac. Ustajao je noću kada bi beba plakala, mijenjao pelene i uspavljivao je satima.
Ponekad bih ga zatekla kako samo sjedi pored krevetića i posmatra je.
Mislila sam da je to najljepši prizor na svijetu.
Sve do jedne noći.
Bilo je oko tri sata ujutro kada sam ustala da popijem vode.
Prolazeći pored dječije sobe, primijetila sam da su vrata malo otvorena.
Unutra je gorjela mala noćna lampica.
Čula sam Nikolin glas.
Govorio je našoj kćerkici, koja je mirno spavala.
„Prelijepa si, anđele moj.“
Nasmiješila sam se.
Ali onda je nastavio:
„Bit ćeš kao ona. Ja ću te naučiti svemu čemu sam nju želio naučiti. Kaćo moja, uvijek ću te voljeti.“
Osmijeh mi je nestao s lica.
Kao ona?
Ko je ta druga Katarina?
Odjednom sam se sjetila koliko je insistirao na tom imenu.
Sjetila sam se i da je jednom, dok smo gledali neki film, spomenuo djevojku iz mladosti koju nikada nije zaboravio.
Tada nisam obraćala pažnju.
Ali sada mi se sve činilo jasno.
Moj muž je našoj kćerki dao ime po svojoj neprežaljenoj ljubavi!
Osjetila sam kako mi se krv penje u glavu.
Nisam željela praviti scenu pred djetetom.
Vratila sam se u spavaću sobu i čekala ga.
Nakon desetak minuta Nikola je ušao.
Čim je zatvorio vrata, nisam mogla više šutjeti.
„Ko je Katarina?!“
Zbunjeno me pogledao.
„Kako misliš ko je Katarina? Naša kćerka.“
„Nemoj me praviti budalom! Čula sam šta si joj govorio!“
Lice mu se promijenilo.
„Šta si čula?“
„Čula sam da će biti kao neka druga žena! Da ćeš je naučiti svemu čemu si nju želio naučiti! Reci mi odmah, jesi li našoj kćerki dao ime po bivšoj djevojci?!“
Nikola je ostao nepomičan.
Nije se branio.
Nije povisio glas.
Samo me gledao očima koje su se polako punile suzama.
To me još više razljutilo.
„Pet godina smo u braku! Rodila sam ti dijete, a ti još uvijek misliš na neku drugu?! Kako si mogao?!“
Tada je sjeo na rub kreveta.
Spustio je glavu.
I izgovorio rečenicu zbog koje sam zanijemila.
„Katarina nije bila moja djevojka. Katarina je bila moja mlađa sestra.“
U sobi je nastala potpuna tišina.
„Kakva sestra?“ prošaputala sam.
Znala sam da Nikola ima starijeg brata, ali nikada mi nije spominjao sestru.
Podigao je pogled.
„Imala je samo sedam godina kada je umrla.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
Nikola je ustao, prišao ormaru i izvadio staru drvenu kutiju koju nikada ranije nisam vidjela otvorenu.
Stavio ju je na krevet.
Ruke su mu drhtale dok je podizao poklopac.
Unutra su bile požutjele fotografije, nekoliko dječijih crteža, mala crvena mašna i plišani medvjedić kojem je nedostajalo jedno oko.
Izvadio je fotografiju.
Na njoj je bio dječak od možda deset godina, a pored njega djevojčica s dugom smeđom kosom.
Djevojčica se široko smijala.
„Ovo sam ja“, rekao je pokazujući dječaka.
Zatim je prstom dotakao djevojčicino lice.
„A ovo je moja Kaća.“
Nisam mogla izgovoriti ni riječ.
Nikola je počeo pričati.
„Bila je tri godine mlađa od mene. Gdje god bih krenuo, ona je trčala za mnom. Ako bih išao igrati fudbal, molila bi me da je povedem. Ako bih vozio bicikl, htjela je sjediti iza mene.“
Blago se nasmiješio kroz suze.
„Stalno mi je govorila: ‘Niko, kada porastem, hoću biti hrabra kao ti.'“
Zastao je.
„A ja sam joj obećavao da ću je naučiti voziti bicikl bez pomoćnih točkova, plivati i penjati se na drveće.“
Pogledao je fotografiju.
„Ali nisam stigao.“
Srce mi se steglo.
„Šta se dogodilo?“ upitala sam tiho.
Dugo je šutio.
A onda je nastavio.
„Bilo je ljeto. Roditelji su radili, a ja sam je čuvao. Igrali smo se u dvorištu kada me zamolila da odemo do rijeke.“
Glas mu je zadrhtao.
„Znao sam da ne smijemo. Majka nam je uvijek govorila da ne prilazimo vodi bez odraslih.“
Obrisao je oči.
„Ali bio sam dijete. Mislio sam da se ništa loše ne može dogoditi.“
Osjetila sam kako mi suze naviru.
„Otišli smo do rijeke. Ona je sjedila na kamenu, a ja sam se igrao nekoliko metara dalje.“
Zastao je i duboko udahnuo.
„Onda sam čuo kako me doziva.“
Nisam se usuđivala progovoriti.
„Okrenuo sam se i vidio da je skliznula u vodu. Pokušao sam joj pomoći, ali nisam znao dovoljno dobro plivati.“
Nikola je prekrio lice rukama.
„Trčao sam po pomoć. Vikao sam iz sveg glasa. Ljudi su došli, ali bilo je prekasno.“
Počeo je plakati kao malo dijete.
Nikada ga nisam vidjela takvog.
„Godinama sam mislio da sam ja kriv. Da je nisam poveo, bila bi živa.“
Sjela sam pored njega i zagrlila ga.
„Nikola, bio si dijete…“
„Znam“, prošaputao je. „Ali pokušaj to objasniti desetogodišnjem dječaku koji je izgubio sestru.“
Držala sam ga za ruku.
„Zašto mi nikada nisi rekao?“
Pogledao me.
„Zato što je moja porodica poslije toga gotovo prestala govoriti o njoj. Majka nije mogla podnijeti da čuje njeno ime. Otac se povukao u sebe. Svi smo pokušavali nastaviti živjeti kao da ćemo tako manje patiti.“
Iz kutije je izvadio mali crtež.
Na njemu su bili dječak i djevojčica koji se drže za ruke.
Iznad njih je dječijim slovima pisalo:
„MOJ BRACO NIKO JE NAJBOLJI NA SVIJETU.“
Tada više nisam mogla zadržati suze.
Nikola je nastavio:
„Kada si mi rekla da ćemo dobiti djevojčicu, prvi put nakon mnogo godina osjetio sam nešto posebno. Nisam mislio da će naša kćerka zamijeniti moju sestru. To niko ne može.“
Pogledao me ravno u oči.
„Samo sam poželio da njeno ime ponovo postoji u našoj porodici. Da ga izgovaramo s osmijehom, a ne samo kroz suze.“
Sjetila sam se riječi koje sam čula u dječijoj sobi.
„A ono što si joj večeras govorio? Da će biti kao ona?“
Nikola se blago nasmiješio.
„Moja sestra bila je najveselije dijete koje sam poznavao. Uvijek je pomagala drugima. Čak je i posljednji slatkiš dijelila sa mnom.“
Pogledao je prema vratima dječije sobe.
„Kada sam rekao da ću je naučiti svemu, mislio sam na sve ono što nisam stigao naučiti svoju sestru.“
Glas mu se slomio.
„Naučit ću našu Kaću voziti bicikl. Naučit ću je plivati kada bude dovoljno velika, sigurno i uz nadzor. Naučit ću je da bude hrabra i dobra.“
Spustio je pogled.
„I nikada joj neću dopustiti da pomisli da nije voljena.“
U tom trenutku osjetila sam ogroman stid.
Prije samo nekoliko minuta optuživala sam čovjeka kojeg volim da je odvratan i da još uvijek pati za bivšom djevojkom.
A on je cijelo vrijeme nosio bol o kojoj nisam znala ništa.
„Oprosti mi“, prošaputala sam.
Nikola je odmahnuo glavom.
„Nisi mogla znati.“
„Ali mogla sam te pitati. Mogla sam saslušati, umjesto što sam odmah pomislila najgore.“
Zagrlio me.
Dugo smo sjedili tako, bez riječi.
A onda je iz dječije sobe začuo se plač naše kćerkice.
Nikola je ustao.
„Idem ja.“
Uhvatila sam ga za ruku.
„Ne. Idemo zajedno.“
Ušli smo u sobu.
Naša mala Katarina ležala je u krevetiću, mašući ručicama.
Nikola ju je nježno podigao.
Gledala sam ga dok joj je šaputao.
„Tu je tata, srećo moja.“
Prišla sam i poljubila je u čelo.
Tada sam prvi put primijetila koliko djevojčica s fotografije liči na našu kćerku.
Iste tamne oči.
Sličan osmijeh.
Ali znala sam da naša Katarina ima vlastiti život, vlastitu budućnost i da nikada ne treba nositi teret porodične tragedije.
Nekoliko dana kasnije predložila sam Nikoli nešto što ga je potpuno iznenadilo.
„Želim da odemo na grob tvoje sestre.“
Pogledao me.
„Zašto?“
„Zato što je ona dio tvoje porodice. A sada je i dio moje priče.“
Te nedjelje otišli smo zajedno.
Ponijeli smo cvijeće.
Nikola je dugo stajao ispred malog spomenika.
Na njemu je pisalo:
KATARINA – ZAUVIJEK NAŠ ANĐEO.
Kleknuo je i spustio cvijeće.
„Kaćo“, rekao je tiho, „dobila si malu imenjakinju.“
Zastao je.
„Volio bih da si je mogla upoznati.“
Suze su mi tekle niz obraze.
Zatim je dodao:
„Obećavam da ću je čuvati, voljeti i učiti svemu lijepom što život može pružiti.“
Prišla sam mu i stavila ruku na rame.
Tog dana shvatila sam da čovjeka kojeg volimo nikada ne poznajemo potpuno dok ne upoznamo i njegove najdublje rane.
Prošle su četiri godine.
Naša Katarina danas je vesela djevojčica koja obožava crtati, pjevati i postavljati hiljadu pitanja dnevno.
Nedavno je pronašla staru fotografiju u porodičnom albumu.
„Mama, ko je ova djevojčica pored tate?“
Sjela sam pored nje.
„To je tvoja tetka Katarina.“
Pogledala me začuđeno.
„I ona se zove kao ja?“
Nasmiješila sam se.
„Da, ljubavi.“
„A gdje je ona?“
Zagrlila sam je.
„Umrla je davno, kada je bila mala. Tata ju je mnogo volio.“
Katarina je nekoliko trenutaka gledala fotografiju.
A onda je rekla nešto zbog čega su mi oči zasuzile.
„Mama, onda tata ima dvije Katarine koje voli. Jednu koju čuva u srcu i jednu koju može zagrliti.“
Nisam znala šta da odgovorim.
Samo sam je čvrsto zagrlila.
Kada je Nikola te večeri došao s posla, ispričala sam mu šta je rekla.
Dugo je šutio.
Zatim je otišao u dječiju sobu i zagrlio našu kćerku.
A ja sam stajala na vratima i posmatrala ih.
Sjetila sam se one noći kada sam mislila da sam otkrila njegovu veliku tajnu o drugoj ženi.
Nisam ni slutila da ću umjesto izdaje otkriti jednu od najtužnijih priča njegovog djetinjstva.
TADA SAM NAUČILA NEŠTO ŠTO NIKADA NEĆU ZABORAVITI:
Nije svako ime koje čovjek izgovori s ljubavlju ime nekoga koga još uvijek želi. Ponekad je to ime osobe koju je prerano izgubio i koju će zauvijek nositi u srcu.
I zato danas, svaki put kada pozovem svoju kćerku:
„Katarina, dođi, ljubavi!“
Primijetim kako se Nikola blago nasmiješi.
Znam da u tom osmijehu ima i malo tuge.
Ali sada znam i zašto.
JER NEKE LJUDE NE MOŽEMO VRATITI U ŽIVOT, ALI MOŽEMO SAČUVATI USPOMENU NA NJIH TAKO DA LJUBAV KOJU SU NAM OSTAVILI NIKADA NE NESTANE.

