DJEVOJČICA U MOJOJ ŠKOLI NIKADA NIJE PROGOVORILA NI RIJEČ! Učitelj je jednog dana izgubio strpljenje i povikao: „ZAR TE NIKO NIJE NAUČIO DA PRIČAŠ?“ Ona je tada ustala, prišla tabli i napisala nekoliko riječi zbog kojih je cijeli razred zanijemio, a učitelj zaplakao!

### DJEVOJČICA U MOJOJ ŠKOLI NIKADA NIJE PROGOVORILA NI RIJEČ! Učitelj je izgubio strpljenje i povikao: „ZAR TE NIKO NIJE NAUČIO DA PRIČAŠ?“ Kada je prišla tabli i napisala nekoliko riječi, cijeli razred je zanijemio!

U svakom razredu postoji neko ko se razlikuje od ostalih. Neko ko je uvijek nasmijan, neko ko pravi nestašluke, neko ko ima najbolje ocjene, ali i neko koga gotovo niko ne primjećuje.

U našem razredu to je bila djevojčica po imenu Sara.

Imala je jedanaest godina kada je došla u našu školu. Bila je sitna, blijeda, s dugom smeđom kosom koju je uvijek vezivala u rep.

Sjedila je u posljednjoj klupi, pored prozora.

Nikada se nije javljala.

Nikada nije razgovarala s nama.

Čak ni kada bi joj neko postavio najjednostavnije pitanje, samo bi spustila pogled i šutjela.

U početku smo mislili da je stidljiva.

Ali sedmice su prolazile, a Sara nije izgovorila nijednu riječ.

Neki učenici počeli su je ismijavati.

„Možda je zaboravila kako se govori!“, dobacivali su.

Drugi su je zvali „nijema Sara“.

Ona nikada nije odgovarala.

Samo bi još jače stisnula olovku i nastavila pisati u svoju malu plavu svesku.

Danas, mnogo godina kasnije, stidim se što tada nisam učinila više da je zaštitim.

Ali ono što se dogodilo jednog ponedjeljka nikada neću zaboraviti.

### Dan kada je učitelj izgubio strpljenje

Naš učitelj matematike zvao se gospodin Petrović.

Bio je strog čovjek, poznat po tome što nije podnosio kada učenici ne odgovaraju na njegova pitanja.

Tog jutra obrađivali smo razlomke.

Učitelj je na tabli napisao zadatak, a zatim se okrenuo prema razredu.

„Sara, dođi da riješiš ovo.“

Djevojčica je polako ustala.

Prišla je tabli, uzela kredu i tačno riješila zadatak.

Učitelj je klimnuo glavom.

„Dobro. Sada nam objasni kako si došla do rezultata.“

Sara je šutjela.

„Sara, pitam te nešto.“

Ništa.

„Znaš li odgovor ili ne?“

Djevojčica je lagano klimnula glavom.

„Onda govori!“

Vidjela sam kako joj ruke drhte.

Učitelj je počeo gubiti strpljenje.

„Ne možemo ovako svaki dan! Već mjesecima ne želiš progovoriti!“

Neki učenici počeli su se smijuljiti.

A onda je učitelj povikao:

„HEJ! ZAR TE NIKO KOD KUĆE NIJE NAUČIO KAKO DA PRIČAŠ?“

U razredu je nastala potpuna tišina.

Sara je podigla glavu.

Prvi put pogledala je učitelja pravo u oči.

Na njenom licu nije bilo ljutnje.

Samo ogromna tuga.

Zatim se okrenula prema tabli.

Uzela je kredu.

I počela pisati.

### Riječi koje su nas sve ostavile bez daha

Prvo je napisala:

„JA ZNAM GOVORITI.“

Učitelj je prekrižio ruke.

„Pa zašto onda ne govoriš?“

Sara je nastavila.

„ALI POSLJEDNJI PUT KADA SAM PROGOVORILA, MOJA MAMA JE UMRLA.“

Kreda je ispala iz njene ruke.

Niko se nije nasmijao.

Niko se nije pomjerio.

Učitelj je polako prišao tabli.

„Sara… šta to znači?“

Djevojčica je uzela kredu i nastavila pisati.

„Prije godinu dana mama i ja vraćale smo se kući automobilom. Padala je jaka kiša.“

Zastala je.

Obrisala suze rukavom.

Zatim je napisala:

„Mama me pitala jesam li gladna. Rekla sam da želim palačinke.“

Učitelj je stajao nepomično.

Sara je nastavila.

„Rekla je da ćemo ih napraviti kada stignemo kući.“

A onda su se na tabli pojavile riječi koje su mi zauvijek ostale urezane u sjećanje.

„Pitala sam je može li me pogledati dok joj nešto pričam. Okrenula se prema meni. U tom trenutku automobil je proklizao.“

Djevojčica je počela plakati.

Nastavila je pisati drhtavom rukom.

„Udarili smo u drvo.“

„Ja sam preživjela.“

„Mama nije.“

Učitelj je spustio pogled.

Sara je napisala još jednu rečenicu:

„Da sam šutjela, možda bi mama gledala cestu. Možda bi danas bila živa.“

Nisam mogla zadržati suze.

Ni ostali učenici.

Čak su i dječaci koji su je svakodnevno ismijavali sjedili pognutih glava.

Ali Sara još nije završila.

### Posljednja rečenica slomila je učitelja

Ponovo je podigla kredu.

„Tata kaže da nisam kriva.“

Zatim je dodala:

„Doktorica kaže da nisam kriva.“

„Ali ja se svake noći sjetim svog glasa.“

Ruke su joj se tresle.

A onda je napisala:

„ZATO ŠUTIM. JER SE BOJIM DA ĆE NEKO OPET UMRIJETI AKO PROGOVORIM.“

Učitelj Petrović je zaplakao.

Nikada ranije nisam vidjela odraslog muškarca kako plače pred cijelim razredom.

Polako je prišao Sari.

Kleknuo je kako bi bio u visini njenog lica.

„Sara, oprosti mi“, rekao je drhtavim glasom.

Djevojčica je gledala u pod.

„Nisam znao kroz šta prolaziš. Nisam imao pravo vikati na tebe.“

Zatim je izgovorio nešto što nikada neću zaboraviti.

„Nisi ti kriva za ono što se dogodilo tvojoj mami. Bila si dijete koje je razgovaralo sa svojom majkom. Nisi mogla znati šta će se dogoditi.“

Sara je počela jecati.

Učitelj ju je pitao smije li je zagrliti.

Ona je klimnula glavom.

I tada se dogodilo nešto što niko od nas nije očekivao.

Djevojčica koja mjesecima nije izgovorila nijednu riječ otvorila je usta.

Jedva čujnim glasom prošaputala je:

„Nedostaje mi mama.“

Učitelj ju je zagrlio.

„Znam, dijete. Znam.“

### Tog dana više nismo imali matematiku

Učitelj je zamolio Saru da sjedne.

Zatim je dugo stajao ispred table.

Na njoj su još uvijek bile ispisane njene riječi.

Okrenuo se prema nama.

„Djeco, danas ćemo naučiti nešto važnije od razlomaka.“

Niko nije govorio.

„Nikada ne znate kakvu bol neko nosi u sebi. Neko se smije da sakrije tugu. Neko se ljuti jer je uplašen. A neko šuti jer ne zna kako da se nosi s onim što mu se dogodilo.“

Pogledao je prema posljednjoj klupi.

„I zato nikada nemojte ismijavati nekoga samo zato što je drugačiji.“

Tog dana prvi put sam shvatila koliko naše riječi mogu povrijediti drugu osobu.

Ali i koliko mogu pomoći.

Na velikom odmoru prišla sam Sari.

Nisam znala šta da kažem.

Samo sam sjela pored nje.

Nakon nekoliko minuta pružila sam joj čokoladicu.

Pogledala me iznenađeno.

„Hoćeš pola?“, upitala sam.

Polako je klimnula glavom.

Podijelile smo čokoladu.

Nismo mnogo razgovarale.

Ali prvi put sam vidjela mali osmijeh na njenom licu.

### Ono što se dogodilo narednih mjeseci

Učitelj Petrović razgovarao je sa školskim pedagogom i Sarinim ocem.

Saznali smo da je Sara nakon nesreće imala ozbiljne poteškoće s govorom u određenim situacijama.

Mogla je govoriti kod kuće s ocem, ali u školi bi je obuzeo strah.

Stručnjaci su objasnili da se kod neke djece nakon traumatičnih iskustava može pojaviti snažna anksioznost povezana s govorom.

Sari je bila potrebna podrška, a ne pritisak.

Učitelj se promijenio.

Više je nije prisiljavao da odgovara pred razredom.

Dozvoljavao joj je da piše odgovore.

Pohvaljivao je njen trud.

A mi smo naučili da je ne zadirkujemo.

Nekoliko mjeseci kasnije Sara je počela povremeno govoriti sa mnom.

Prvo samo nekoliko riječi.

Zatim kratke rečenice.

Jednog dana, dok smo sjedile u školskom dvorištu, iznenada me upitala:

„Hoćeš li doći kod mene u subotu?“

Pogledala sam je iznenađeno.

Bio je to prvi put da me sama nešto pitala.

Nasmiješila sam se.

„Naravno!“

Sara se nasmijala.

I taj osmijeh bio je ljepši od bilo koje petice koju sam dobila u školi.

### Petnaest godina kasnije

Danas imam 27 godina.

Sara i ja još uvijek smo prijateljice.

Ona je završila fakultet i postala psihologinja.

Odlučila je pomagati djeci koja prolaze kroz teška životna iskustva.

Jednom sam je pitala zašto je odabrala baš taj posao.

Odgovorila mi je:

„Zato što znam kako izgleda kada imaš toliko toga reći, a ne možeš izgovoriti ni jednu riječ.“

Učitelj Petrović danas je u penziji.

Prije nekoliko godina Sara ga je posjetila.

Ponijela mu je mali poklon.

Bila je to uramljena poruka.

Na njoj je pisalo:

„Hvala vam što ste me tog dana konačno čuli, iako sam govorila kredom.“

Kada ju je pročitao, zaplakao je.

Rekao joj je:

„Ti si mene naučila najvažniju lekciju u mojoj učiteljskoj karijeri.“

Sara ga je zagrlila.

„A vi ste naučili da slušate.“

### Pouka koju nikada nisam zaboravila

Danas, kada vidim nekoga ko je povučen, tih ili drugačiji, sjetim se Sare.

Sjetim se djevojčice koja je sjedila u posljednjoj klupi.

Koja je mjesecima šutjela.

Koju smo pogrešno smatrali čudnom.

A zapravo je svakog dana vodila borbu koju niko od nas nije razumio.

Njena šutnja nije značila da nema šta reći.

Značila je da joj je bilo preteško govoriti.

Nikada ne sudite o čovjeku samo na osnovu onoga što vidite. Iza nečije tišine može se skrivati bol o kojoj ne znate ništa.

I zapamtite još nešto.

Dijete koje doživi tragediju ne treba krivicu, prijetnje ni poniženje.

Treba sigurnost, razumijevanje, strpljenje i podršku.

Jer ponekad je dovoljno da jedna osoba pokaže dobrotu kako bi neko ponovo pronašao hrabrost da govori.

A ja ću zauvijek pamtiti onu tablu, bijelu kredu i rečenicu koju je Sara napisala drhtavom rukom:

„JA ZNAM GOVORITI. SAMO SE BOJIM DA ĆE SE NEŠTO LOŠE DOGODITI AKO PROGOVORIM.“

Tog dana cijeli razred naučio je lekciju koju ne piše nijedan školski udžbenik.

Najglasniji vapaj za pomoć ponekad dolazi od osobe koja ne izgovara nijednu riječ.

A vi, jeste li nekada upoznali dijete koje je bilo povučeno i šutljivo, a tek kasnije saznali kakvu bol nosi? Mislite li da bi učitelji trebali imati više razumijevanja za djecu koja se razlikuju od ostalih?

administrator

Related Articles

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *