By Danas vam donosimo zanimljivu priču o ženi koja je doživjela neobično iskustvo na OSTROGU.Njeno putovanje ka Ostrogu nije počelo bajkovito, ali se završilo na način koji joj je promijenio pogled na život. Dugo je planirao odlazak, ali se iz raznih razloga – nedostatka vremena, novca ili loših vremenskih prilika – plan stalno odlagao.
Kada je već gotovo odustala, stigao je neplanirani poziv: prilika da u potpunosti besplatno posjetite manastir Ostrog, da tamo i prenoći. Sve se složilo bez njenog truda – slobodan vikend, organiziran prijevoz i mjesto za noćenje. Shvatila je: poziv je stigao kada je bilo pravo vrijeme, kada je bila spremna.
Putovanje tijekom noći prošlo je brzo, a dolazak u podnožje Ostroških planina nakon gotovo decenije u njoj probudio je snažne emocije. Mini-bus se penjao uz krivudav put, au daljini je blistala bela svetinja, uklesana u planinu. Putnici su se žalili na visinu i serpentine, ali ona je bila sigurna – osjećala je da je tamo potpuno zaštićena.
Dolaskom do donjeg manastira, ponuđena je mogućnost izbora – uspon peške ili nastavak vozila. Odlučila je da se penje. Put je bio strm i naporan, posebno za nekoga tko dane provodi sjedeći. Ipak, u društvu dvije putnice koje je upravo tada upoznala, stigla je do cilja. Stepenište kroz šumu bilo je zahtjevno, ali i čudesno. Kada su konačno došle do Gornjeg manastira, dočekao ih je prizor stotinak vernika – svi su želeli da provedu noć ispod svetinje.
Nakon što su pronašle mjesto za spavanje, stale su u red za celivanje moštiju Svetog Vasilija. Dva sata čekanja na suncu, glavobolja koja se pojačala, a onda – u trenutku kad je dotakla mošti – sve je nestalo. Glava joj je postala laka, um ispunjena mirom. Nije znala da li će joj iko povjerovati, ali je ona znala šta je osjetila.
Tijekom večeri, šetala je s novim prijateljicama, diveći se dobroti monaha i devojaka koje pomažu. Delili su svetu vodu, osveštano ulje, i nudili utehu svakome ko je želeo da se ispovedi ili moli. Planirale su da legnu rano, ali se ona iznova vraćala pećini, ne mogavši se odvojiti od osjećaja prisustva nečeg svetog.
Kada je zaspala, hladnoća je ubrzo probudila. U polusnu je ugledala monaha koji je stajao iznad nje. Nasmejan, upitao ju je: „Ti pišeš pesme?“ Ostala je zatečena. To je bila njena tajna, nešto što je radila samo za svoju dušu. Klimnula je glavom. Monah je tražio da čuje jednu. Mehanički je izrecitovala tešku i mračnu pjesmu, proisteklu iz lične boli. On se potom pomolio za nju – tiho, blago, s rukom na njenoj glavi.
Kada je ponovo otvorila oči, pred njom je bio prizor koji je ostao duboko urezan. Ikona Svetog Vasilija blistala je na sredini stene, a iznad nje – beli krst koji je sjao, iako nije bilo nikakvog izvora svetlosti. Taj trenutak joj je doneo neizmeran mir i osjećaj da je zaštićena i prihvaćena.Osetila je potrebu da taj doživljaj podijeli, ali kada je pogledala oko sebe, prijateljice su mirno spavale. Vratila se u san s osmehom, dok je u daljini čula tiho kuckanje i korake – nije želela da otvori oči, jer je znala ko je to.
Vetar joj je zgrnuo ćebe do struka, pa je hladnoća bila jedino što je osjetila prije nego što je prizor svetinje obasjao njen pogled. Taj trenutak joj je otkrio snagu mesta – planinu koja čuva, veru koja leči, i mir koji traje.Tamo, pod zaštitom Svetog Vasilija, čak i iz naizmene grube i suve stene, može da se izraste nežan cvet – baš kao što se iz tuge može roditi snaga i vera.
