By U posljednje vrijeme, osjećala sam se još više usamljeno. Ponekad bih provodila sate u tišini, pitajući se kako je život izgledao prije nego što su se sve te promjene desile. Da li je moguće ponovo vjerovati?
Jednog dana, kada sam sjedila sama u svom domu, popila sam malo više nego što sam planirala. Misli su mi bile pomiješane, a osjećanje nostalgije je uzelo maha. I tada je zazvonio telefon. Komšija, moj prvi komšija, koji je uvijek bio ljubazan i prema meni, pitao me je da li bih volio da popijemo kafu. Pomislila sam, zašto da ne? Bilo mi je drago što je mislio na mene.
Ubrzo je bio tu. Ponudila sam mu kafu, i dok smo sjedili za stolom, razgovarali o svakodnevnim stvarima. Iako je bio uobičajen razgovor, nisam mogla da se otresem osjećaja da sam mu nekako bitna. Njegova pažnja, ljubaznost i njegov osmijeh činili su me da se osjećam… živom. U tom trenutku, u tom malom prostoru, djelovalo je kao da se nešto u meni budi. Osjećala sam se povezana, kao da bi sve moglo biti drugačije.
U jednom trenutku, dok sam ustajala da donesem još jednu turu kafe, on je prišao bliže. Njegov miris, toplina njegovih ruku, sve me je podsjećalo na to koliko sam zapravo bila zanemarena u posljednjih nekoliko godina. Iznenada, desio se trenutak kada su naše oči bile toliko blizu i osjećala sam da nešto mijenja u meni. Ali, nešto mi je reklo da zastanem.
„Nemoj da se ljutiš… ali sam morao da te pitam nešto“, rekao je polako, dok je uzimao moju ruku. Na trenutak sam bila paralisana, nesvjesna šta da odgovorim. Ni sama nisam bila sigurna šta želim. Iako je bila iskrena i nežna njegova pažnja, postojala je ta granica koja mi je govorila da nije pravo vrijeme.
„Znam da je to pogrešno“, dodao je tiho. „Ali posljednjih nekoliko mjeseci nisam mogao da se ne pitam…“
Njegove riječi su me šokirale, ali su istovremeno otkrile duboko ukorenjenu želju u meni – želju za ljubavlju, za povezivanjem. I kao da je kroz te njegove riječi, kroz sve ono što smo prolazili, postojala potreba da ispunimo prazninu koja je trajala prije.
Zastala sam. Moj um bio je ispunjen suprotnim osjećanjima – strah, želja, kajanje i emotivna haotičnost.
„Znam da je ovo teško, ali…“ govorio je tiho, gledajući me u oči. „Ne mogu više da se pretvaram da nisam primijetio…“
Stajala sam u tišini, razmišljajući. Moje srce je bilo u rasulu, ali nisam htjela da napravim grešku koju bih zauvek žalila. Ponekad, u momentima slabosti, najlepše stvari izgledaju poput svetla na kraju tunela, ali nisu uvek tako jednostavne. Morala sam donijeti odluku, ali nisam bila sigurna kakva će biti posljedica.
Na kraju, obratila sam se i smireno rekla: “Moramo da razgovaramo o ovome. Ali to nije nešto što možemo riješiti sada. Daćemo sebi vremena da shvatimo.”
Iako sam bila zbunjena, osjećala sam olakšanje jer nisam donijela brzopoteznu odluku koja bi mogla da se okrene protiv mene. Moje emocije su bile pomiješane, ali želja da uradim pravu stvar je bila jača. Bilo je jasno da su i on i ja prošli kroz neke emotivne borbe. Međutim, znali smo da moramo biti odgovorni prema sebi i prema onome što bi to moglo značiti za naše živote.
Ovo je bio trenutak introspekcije, trenutak u kojem su sve moje nesvesne želje izašle na površinu, ali se nisam obvezala na ništa. Bilo je vrijeme da ugradim razumijevanje i promišljanje u ovom odnosu, a ne samo impulzivnu reakciju.
