Moja mama se udala za mog očuha kada sam imala 10 godina. U početku, dok su se zabavljali, on je bio pažljiv prema meni – donosio mi čokolade, poklone za praznike, pa čak i povremeno novac. Bila sam dijete i to mi je tada mnogo značilo.
Međutim, nakon što su se vjenčali i dobili zajedničku djecu – mog brata i sestru – stvari su se počele mijenjati. Njegovo ponašanje prema meni postajalo je sve hladnije i često uvredljivo. Govorio mi je ružne riječi, kritikovao me bez razloga, i odnos koji smo nekad imali – jednostavno je nestao.
Moja mama nije mnogo reagovala. Govorila je da sam u pubertetu, da sam i ja ponekad bezobrazna, i možda je u tome bilo istine – ali nikada nisam prva provocirala, samo sam pokušavala da se odbranim i zamolim ga da se ponaša drugačije. Nažalost, to nije donosilo promjene.
S vremenom sam odlučila da se osamostalim. Otišla sam da živim sama, i to je bila jedna od najboljih odluka koje sam donijela. Danas viđam mamu, brata i sestru redovno, trudim se da dolazim kada je on odsutan, i to mi pomaže da održim kontakt s njima bez neprijatnosti.
Ova iskustva nisu bila laka, ali su me naučila važnim lekcijama – da cijenim sebe, da postavim granice i da radim na svom unutrašnjem miru. Nisu svi odnosi onakvi kakve bismo željeli, ali iz svakog možemo nešto naučiti i izgraditi svoj put.