By Upoznali smo se kada sam imala 19 godina. Nakon desetak dana druženja, on je otišao na služenje vojnog roka, a ja sam odlučila da ga čekam. Iako smo živjeli u različitim gradovima, udaljenim više od 170 kilometara, održavali smo vezu, oslanjajući se na međusobno povjerenje i podršku.
U tom periodu suočila sam se sa ozbiljnim zdravstvenim izazovom. Iako su prognoze bile neizvjesne, on je ostao uz mene, pružajući mi podršku u najtežim trenucima. Tokom tri godine intenzivne terapije, naša veza se dodatno učvrstila.
Kada je odlučio da se preseli u moj grad, počeli smo zajednički život od nule. Imali smo vrlo malo – svega par osnovnih stvari – ali imali smo jedno drugo. On je tada započeo svoj put u svijetu keramike, a kasnije razvio uspješan posao u građevinskoj industriji.
Danas, nakon godina truda, imamo stabilan porodični život. Živimo u vlastitoj kući, posjedujemo još nekoliko nekretnina, i što je najvažnije – imamo dvoje divne djece, djevojčicu i dječaka. U ovom trenutku čekamo i treće dijete, još jednog dječaka.
Ova priča je podsjetnik da se ne treba predavati. Uz međusobnu ljubav, upornost i vjeru u bolje sutra, moguće je savladati čak i one prepreke koje na početku izgledaju nepremostivo.
