By Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić potrošio je, prema realnim procjenama, više od milijun dolara iz budžeta građana Srbije na posjetu Sjedinjenim Američkim Državama. Državni avion, luksuzni smještaj, delegacija sa desetinama ljudi, protokol, osiguranje, organizacija događaja – sve to, da bi se nekoliko dana kasnije sve srušilo u trenutku kad je, kako se tvrdi, predsjedniku „pozlilo“.
Delegacija se vratila. Sastanci su otkazani. Najavljena višestruka viđenja s Donaldom Trumpom se nisu desila. Sve je stalo, bez rezultata. Jedan kašalj – i milijun dolara nestaje u magli političke improvizacije.
Vučić je danima najavljivao „velike događaje“, govor o globalnoj poziciji Srbije, neformalne susrete s Trampom i „povijesne poruke“. A onda – potpuni kolaps. Fotografije sa susreta sa srpskom dijasporom i bivšim guvernerom Rodom Blagojevićem ostaju kao jedini „rezultat“ putovanja plaćenog iz džepa naroda koji mjesecima gleda kako mu raste cijena hljeba, goriva i lijekova.
Doktor Dinčić izjavio je da je predsjednik osjetio „jak bol u grudima“. Ako je to zaista točno – postavlja se pitanje kako je bilo moguće da osoba u takvom stanju putuje nazad 20 sati u avion, a da ne ostane u SAD-u pod ljekarskim nadzorom. Ako nije točno – zašto je onda čitava delegacija napustila Ameriku bez ijednog realiziranog sastanka?
Vučićeva mjesečna plata je oko 1.500 eura. Da bi pošteno i legalno zaradio milijun dolara, morao bi da radi oko 55 godina, bez troška, bez greške, bez dana pauze. A tu cifru je sada potrošio u samo nekoliko dana – bez ikakvog rezultata. Ko uopće ima pravo na takvu razmetljivost, osim ako vjeruje da nikome ne odgovara?
Koliko je to penzija? Koliko se bolnica može opremiti? Koliko školu obnoviti? Ili jednostavno – koliko gladnih obitelji hraniti? Umjesto odgovora, dobili smo spin o bolovima i povratku na VMA, dok se građani svakodnevno susreću s praznim frižiderima i punim apotekama koje ne mogu priuštiti.
Nema opravdanja za ovakav financijski sunovrat. Srbija nije privatna kompanija. To nije novac predsjednika, već novac naroda. Ako je netko imao iluziju da se predsjednik ponaša racionalno i državnički, ova epizoda ga je mogla razuvjeriti. Jer ovo nije diplomatija – ovo je luksuzna improvizacija. A plaća cijenu narodu.
Nije prvi put da predsjednik pravi skupe greške, ali rijetko koja je bila ovako skupa i ovako besmislena. I ne, problem nije u bolesti – problem je u modelu vladanja u kojem nema odgovornosti, ni transparentnosti, ni osjećaja za realnost u kojoj većina građana preživljava s minimalcem.
Jedan čovjek ne bi smio imati pravo da sam odlučuje kada će i koliko novca potrošiti bez ikakve kontrole. Građani zaslužuju odgovore. Ako ih institucije ne traže – narod mora.
