By Zatim se ukrcao na avion za Fernanda de Noronju sa svojom porodicom… i ženom koju je nazivao „prijateljicom“.
Kada su se vratili i vidjeli što sam uradila, početni šok na njihovim licima polako je nestajao.
Otkrijte još
Kupite vitamine i suplemente
Zdravlje
biljke
Tog dana vadila sam iz rerne tavu sa piletinom i ruzmarinom — jelo za koje je Markelo uvijek govorio da mu je omiljeno — kada je zazvonio telefon. Njegov glas bio je miran i distanciran, onaj koji koristi kada je odluku već doneo sam.
Objasnio je da na put idu njegovi roditelji, brat, snaja i jedna porodična poznanica. Usput je dodao da u iznajmljenoj kući, navodno, „nema mjesta za još jednu osobu“.
Ostala sam smirena. Čak i kada je predložio da mogu da zalivam biljke dok njega nema — kao da ostajem po vlastitom izboru, a ne zato što sam svesno izostavljena.
Nakon poziva počela sam da spremam sto. Ruke su mi drhtale toliko da mi je jedan tanjir ispao i razbio se o pod. Krhotine su me podsjetile na naš brak: spolja uredan, iznutra lomljiv.
Nedugo zatim stigla je poruka u porodičnoj grupi:
„Putovanje završeno! Svi zajedno! 💙✈️“
Mog imena nije bilo. Opet.
Tada se u meni nešto smirilo i razjasnilo. Pogledala sam oko kuće koju sam godinama održavala, planove koje sam uvijek prilagođavala drugima, i shvatila da više ne želim da čekam.
Sljedećeg jutra krenula sam naprijed.
Dok su oni dijelili fotografije mora i odmora, ja sam donosila važne odluke. Kontaktirala sam advokata, prikupila dokumenta i otvorila račun na svoje ime. Prvi put poslije dugo vremena, osjetila sam mir.
Ubrzo se potvrdilo ono što sam dugo naslućivala: „porodična prijateljica“ bila je osoba s kojom je Markelo već duže vrijeme imao paralelni odnos. Njegova obitelj je za to znala.
U četvrtak sam potpisala papire.
U petak sam promijenila brave.
U subotu sam prolazila kroz kuću — ne iz osvete, već zbog sebe. Uklonila sam sve što više nije imalo mjesto u mom životu.
Na stolu u dnevnoj sobi ostavila sam samo jednu fasciklu.
Kada su se vratili, sigurni da ih čeka ista svakodnevica, vrata se nisu otvorila. Markelo je pokušao ključ, zatim pokućao. Tada je primijetio kovertu zalijepljenu na vratima, s njegovim imenom.
Unutra su bili papiri za razvod, dokumentacija o kući registriranoj na moje ime i kratka poruka:
„Brinula sam o biljkama.
Brinula sam o domu.
Sada brinem o sebi.“
Njegovo lice je prebledelo. Njegova majka je ćutala. Žena pored njega napravila je korak unazad.
Posmatrala sam sve iz automobila preko puta i osjetila nešto što u tom braku nikada nisam: slobodu.
Oni su otišli vjerujući da nekoga ostavljaju iza sebe.
Na kraju, jedina osoba koja je zaista otišla — bila sam ja.
