By Kada se spomene ime Šemsa Suljaković, većini će odmah u mislima zazvučati njene bezvremenske pjesme koje su ispunjavale kafane, svadbe i srce naroda širom bivše Jugoslavije. Ali ako zagrebemo ispod površine blještavila, reflektora i glasa koji je stizao do svakog kutka Balkana – otkrivamo život koji je više ličio na tešku baladu nego na bajku.
Pjesma je bila njen izlaz, ali i utočište
Rođena u vremenu i okolnostima koje nisu bile blagonaklone prema ženama s ambicijama, Šemsa je vrlo rano osjetila život na svojim plećima. Pjevačku karijeru počela je sedamdesetih godina, u eri kada se kafanska muzika smatrala suštinom narodne duše. Nije imala ni glasovne trenere, ni skupe spotove, ali imala je ono što se ne može kupiti – iskrenu emociju i snagu da svojim glasom dotakne dušu svakog čovjeka.
Brak iz mladosti i rana borba za samostalnost
Udala se s nepunih 16 godina – dok je većina njenih vršnjakinja još maštala o budućnosti, ona je već bila majka. Njen suprug, tada 15-godišnji dječak, još je išao u osnovnu školu. Taj brak nije dugo trajao, ali iz njega je dobila ono najvrjednije – sina Almira, koji je postao njeno najveće životno sidro. Nakon razvoda, Šemsa je ostala samohrana majka, bez mnogo oslonca osim vlastitih ruku i volje da svom djetetu pruži dostojanstven život.
Mnoge žene znaju koliko je teško nositi i ulogu majke i oca, i koliko boli može stati u tišinu koju biramo kada ne želimo da se drugi brinu. Šemsa nikada nije tražila tuđu sažalost – birala je da ide dalje, korak po korak, čak i kad joj je teren bio trnovit.
Rane rata koje nikada ne zacijele
Tokom ratnih godina, Šemsa je prošla kroz ono što bi slomilo mnoge. Izgubila je dva brata – jednog rođenog, drugog brata od strica, i to u Brčkom, njenom rodnom kraju. Nije lako ni zamisliti koliko tuge može stati u riječi “izgubila sam braću”.
Ali to nije bila jedina rana.
Njen sin Almir bio je ranjen u ratu – pogođen metkom koji mu je prošao kroz glavnu arteriju. Zamislite majku koja drhti nad ranjenim djetetom, ne znajući hoće li preživjeti. Ipak, desilo se čudo – Almir je preživio, a Šemsa je još jednom, kroz suze i strepnju, naučila koliko je život krhak, a majčinska ljubav nesalomiva.
Tišina umjesto aplauza
Iako bi mnogi odabrali bijeg ili zatvaranje u sebe nakon takvih gubitaka, Šemsa nije prestala voljeti život. Danas se rijetko pojavljuje u javnosti – ne zbog toga što nema šta reći, već zato što je pronašla mir u onome što joj je ostalo: porodici.
Njena snaha, kako sama kaže, “divna je žena”, a unuci su njeno blago. Danas, dok sjedi u krugu svojih najmilijih, uživa u jednostavnim trenucima. Više joj ne trebaju reflektori – osmijeh unuka joj je svjetlo koje najviše sija.
Bez patetike, samo snaga
Šemsa nikada nije bila žena koja traži pažnju zbog tuge. Ona je oličenje žene Balkana: čvrsta, osjećajna, snažna i dostojanstvena. Sve što ima – stekla je sama. Njen glas je bio njen alat, njen put i njen štit.
Ljudi je ne pamte samo po hitovima kao što su “Pristajem na sve”, “Srce je moje violina” ili “Jedan život imam”, već i po načinu na koji je nosila svoje boli – bez velike galame, ali s puno dostojanstva.
Naslijeđe jedne duše
Danas, kada više ne pjeva javno, Šemsa ostaje u pričama ljudi, u melodijama koje i dalje odzvanjaju, i u sjećanju generacija koje su uz njenu pjesmu plakale, veselile se, zaljubljivale. Nije joj potrebno priznanje industrije ni medija – ona je već dobila priznanje naroda, onih koji su je voljeli zbog istine u njenom glasu.
I dok mnogi mjere karijeru brojem nastupa, pregleda ili nagrada, njena karijera se mjeri snagom srca koje je uvijek davala cijelo, bez ostatka.
Zaključak: Žena veća od pjesme
Priča Šemse Suljaković nije samo biografija pjevačice – to je životna lekcija o tome kako se opstaje, kako se voli, kako se ne predaje i kako, uprkos svim tragedijama, ljubav i hrabrost mogu pobijediti sve.
Ako se ikada zapitate kako izgleda žena koja je prošla kroz pakao, a izašla dostojanstveno – ne tražite dalje. Šemsa je ta priča. I zato njene pjesme neće nikada zaista utihnuti.
