By ### Svake sedmice su dolazili zajedno u moj kafić, a onda su iznenada nestali! Kada sam saznao šta im se dogodilo, nisam mogao zadržati suze!
Prošlo je skoro mjesec dana otkako je mladić posljednji put sjedio za onim stolom u ćošku. Njegov tužni pogled nikako nisam mogao zaboraviti.
A onda se jednog kišnog jutra dogodilo nešto što mi je zauvijek promijenilo pogled na život.
U kafić je ušla starija žena, možda šezdesetih godina. Bila je obučena u crni kaput, a u rukama je držala malu bijelu kovertu.
Prišla je šanku i tiho upitala:
„Izvinite, je li ovo kafić u koji su redovno dolazili Ana i Nikola?“
Odmah sam znao na koga misli.
„Jeste. Dolazili su svakog petka. Poznajete ih?“
Žena je spustila pogled.
„Ja sam Anina majka.“
Nešto u njenom glasu natjeralo me da zastanem.
„Kako je Ana? Dugo ih nisam vidio zajedno.“
Ženi su oči zasuzile.
„Zato sam i došla. Moja kćerka je preminula prije tri mjeseca.“
Osjetio sam kako mi se noge odsijecaju.
„Molim vas… šta se dogodilo?“
Sjela je za njihov omiljeni sto i počela pričati.
Ana je imala samo dvadeset četiri godine. Bila je vesela, nasmijana djevojka, uvijek spremna na šalu. Ali iza tog osmijeha skrivala je tešku bolest.
Ljekari su joj otkrili ozbiljno oboljenje nekoliko mjeseci prije nego što su prestali dolaziti u kafić.
Nikola je bio uz nju svakog dana.
Vozio ju je na preglede, držao za ruku tokom terapija i pokušavao joj ispuniti svaku želju.
A njena najveća želja bila je jednostavna.
Da svakog petka dođu u naš mali kafić, sjednu za svoj sto i barem na sat vremena zaborave bolnice, nalaze i strah.
„Znate“, nastavila je majka, „Ana je uvijek govorila da je ovdje najsretnija. Govorila je da je konobar uvijek dočeka s osmijehom i da joj kafa ovdje ima poseban ukus.“
Osjetio sam knedlu u grlu.
Nisam ni slutio koliko je jedan običan osmijeh mogao značiti nekome.
„A Nikola?“ upitao sam.
Žena je duboko uzdahnula.
„Nikola se potpuno povukao nakon njene smrti. Gotovo nikuda ne izlazi. Onog dana kada je došao ovdje sam, bio je to prvi put da je izašao iz kuće nakon sahrane.“
Sjetio sam se njegovog pogleda.
Sjedio je pola sata, gledao u praznu stolicu preko puta sebe i jedva dotakao kafu.
Tada sam mislio da su raskinuli.
A on je zapravo sjedio na mjestu gdje je posljednji put bio istinski sretan.
Žena je zatim otvorila torbu i pružila mi bijelu kovertu.
„Ana je ovo napisala nekoliko dana prije smrti. Zamolila me da vam predam.“
Na koverti je pisalo:
„Za čovjeka koji nam je svakog petka donosio dvije kafe.“
Ruke su mi zadrhtale dok sam otvarao pismo.
Unutra je bio mali papir ispisan urednim rukopisom.
„Dragi gospodine,
Možda ne znate ni kako se zovem, ali ja vas nikada neću zaboraviti.
Vi ste bili dio naših najljepših trenutaka. Svakog petka, kada biste nam donijeli dvije kafe i nasmijali se, osjećala sam se kao obična djevojka, a ne kao pacijent.
Ako jednog dana Nikola dođe sam, molim vas da mu ne postavljate previše pitanja. Samo mu donesite našu uobičajenu narudžbu.
I recite mu da sam ga voljela više nego što riječi mogu opisati.
Hvala vam što ste, a da to niste ni znali, bili dio naše male sreće.
Ana.“
Nisam uspio pročitati posljednju rečenicu naglas.
Suze su mi same krenule.
Njena majka je ustala, zahvalila mi se i krenula prema izlazu.
Ali prije nego što je otišla, okrenula se.
„Postoji još nešto što biste trebali znati.“
Pogledao sam je.
„Ana je prije smrti ostavila Nikoli jednu posebnu želju. Rekla mu je da, kada bude spreman ponovo živjeti, dođe ovdje i naruči dvije kafe. Jednu za sebe, a drugu za uspomenu na nju.“
Tog dana nisam mogao normalno raditi.
Stalno sam gledao prema njihovom praznom stolu.
Prolazile su sedmice.
A onda, jednog petka, tačno u pet sati, vrata kafića su se otvorila.
Ušao je Nikola.
Bio je mršaviji nego ranije, ali ovaj put na njegovom licu nije bilo samo tuge.
Prišao je poznatom stolu i sjeo.
Odmah sam krenuo prema njemu.
„Kao i uvijek?“ upitao sam tiho.
Pogledao me i prvi put nakon dugo vremena blago se nasmiješio.
„Da. Dvije kafe, molim vas.“
Donio sam mu dvije šoljice.
Jednu sam stavio ispred njega, a drugu na mjesto gdje je Ana uvijek sjedila.
Nikola je dugo gledao u praznu stolicu.
Zatim je iz džepa izvadio malu kutijicu.
Otvorio ju je.
Unutra je bio zaručnički prsten.
„Htio sam je zaprositi ovdje“, rekao je drhtavim glasom. „Kupio sam prsten sedmicu prije nego što joj se stanje pogoršalo.“
Nisam znao šta da kažem.
„Nikada nisam stigao“, nastavio je. „Ali obećao sam joj da ću jednog dana ponovo doći na naše mjesto.“
Spustio je kutijicu pored druge šoljice.
A onda je rekao nešto što nikada neću zaboraviti.
„Znate šta mi je rekla posljednje noći? Da ne želi da prestanem živjeti samo zato što ona više neće biti tu.“
Obrisao je suze i duboko udahnuo.
„Danas sam dobio posao. Prvi put nakon njene smrti osjetio sam da možda ipak postoji budućnost za mene.“
Čestitao sam mu i rekao da su kafe na račun kuće.
Ali on je odmahnuo glavom.
„Ne, želim ih platiti. Ana bi se naljutila da zna da vam pravim trošak.“
Obojica smo se nasmijali kroz suze.
Od tog dana Nikola je ponovo počeo dolaziti petkom.
Nekada sam, nekada s prijateljem.
A na godišnjicu Anine smrti došao je s njenom majkom.
Sjeli su za isti sto i dugo razgovarali.
Kada su krenuli, Nikola mi je pružio malu uokvirenu fotografiju.
Na njoj su bili on i Ana, nasmijani, upravo u našem kafiću.
Na poleđini je pisalo:
„Neka najljepše uspomene nikada ne izblijede.“
Fotografiju sam stavio na policu iza šanka.
I danas stoji tamo.
Godine su prošle, mnogo ljudi je prošlo kroz moj kafić, ali nikada nisam zaboravio taj mladi par.
Jer sam tada naučio nešto što ću pamtiti dok sam živ: nikada ne znamo kakvu bitku vodi osoba koja sjedi preko puta nas. Nekome naš osmijeh može biti jedina lijepa stvar koja mu se dogodila tog dana.
A onaj mali sto u ćošku?
Nikada više nije bio samo običan sto.
Bio je mjesto na kojem je jedna velika ljubav ostavila trag koji vrijeme nije moglo izbrisati.
KRAJ.
