By Mahira Hajdarpašić , žena iz naroda, poznata po svojoj neiscrpnoj snazi i požrtvovanosti , godinama je negovala svog teško bolesnog muža Eseda , koji je bolovao od multiple skleroze . Skoro šesnaest godina provela je pored njega, bez dana predaha, bez traga sebičnosti. Prala ga, hranila, budila se svake dvije ure da ga pomeri, ne bi li izbegao rane. Vodila ga po bolnicama, po svetu, tražila spas – i sve to bez ijedne riječi žaljenja.
E, moj narode, kad ti je život težak, a duša izranavljena, nekad pomisliš da sreće više nema. Ali eto ti Mahire Hajdarpašić, žene s dušom širokom kao more. Nije ni ona mislila da će poslije tolikog bola opet da se smije. A sad, evo, poslije svega što je prošla, našla je svoj mir – i to s čovjekom koji zna da voli, poštuje i prihvaća njen čeo svet . Neki su je kudili, al’ ko ne zna kako je gaziti po trnju, taj neka ćuti…
Kako je sama rekla: „Znam da je to moja sudbina, zadatak od Boga, i ja sam odlučila da ga uradim na najbolji mogući način.“ I uistinu jeste. Esed je preminuo krajem marta 2022. godine , a Mahira je i dalje nosila njegovu senku na plećima. Nije odmah ni pomislila na novu ljubav , jer, kako kaže, nije imala ni vremena ni snage za svoj život. Bila je majka, negovatelj, stub kuće.
Ali sudbina ima svoje puteve. Godinu i po dana kasnije , Mahira upoznaje Saladina Hajdarpašića – čovjeka koji je uneo svjetlo tamo gdje je dugo bio mrak. Upoznali su se, kako sama reče, u džamiji, na teraviji , i brzo shvatili da ih povezuje nešto više od obične simpatije. Venčali su se 2023. godine , i umjesto da dobiju podršku – Mahira se našla na udaru osude.
Mnogi su govorili da se “ pokojni muž još nije ni ohladio ”, da je brzo nastavila dalje , da nije pokazala “dovoljno tuge”. Ali Mahira nije ostala tiha. Napisala je poruku, iskrenu i duboku kao duša što boli , i objasnila sve – kroz pjesmu. Ispričala je svoju priču, da svi čuju i zapamte. Sve ono što je dala Esedu, svaki korak i svaku suzu, stavila je na papir. I sve to – bez mržnje, samo sa vjerom u Božiju odredbu .
Rekla je jasno – nikom brak nije rasturila, ničiju decu nije ucvilila , a Allah joj je poslao čovjeka koji je prihvatio njen život , njenu djecu , i njen put . Dodala sam: „Mahira najgora? Ja Rabb, ti sve vidiš, ti sve znaš, teško li se onom kome ja ne halilim.“
Nakon svega, Mahira i Saladin proslavili su prvu godišnjicu braka . Na Instagramu je objavila:
„Sretna nam prva, al’ mnogo bitna godišnjica. Izdržali smo sve. Hvala Allahu što nas je spojio.“
Ali ono što je dotaklo sve ljude koji imaju srce, jeste njen opis Saladina. Napisala je da je “insan kojeg svi znaju po dobru” , koji nikad nikome zlo nije poželeo, koji svakome traži opravdanje. Saladin je čovjek koji se budi ujutru da s njom isprati decu u školu , koji zove trenera da upiše njenog sina na trening , koji decu nikad nije nazvao Mahirinom, već svojom .
Njena deca su to i potvrdila. Za njegov rođendan uputila su mu pismo koje svakog može da rasplače. U njemu su napisali da je porodica ono što osjećaš srcem, a ne ono što piše u krvi . Zahvalili mu se što ih svakog dana bira, i što im daje ono što im je toliko falilo – osjećaj pripadnosti, sigurnosti i ljubavi .
Napisali su:
“Ti si uvijek tu, bez obzira na sve. Znamo da nisi morao, ali jesi – biraš nas svaki dan, i zbog toga smo beskrajno zahvalni. Molimo Allaha da te nagradiš za svu dobrotu.”
Ova priča Mahire Hajdarpašić nije samo priča o novom braku . Ovo je priča o ženi koja je prošla pakao tuge , ali nikada nije prestala da bude čovjek. Priča o vjeri, o ljubavi, o borbi. O tome da poslije duge tame može da svane dan. I da nije greh tražiti sreću , da nije sramota voleti ponovo , kad si prije toga sve dao jednom čovjeku.
Mahira je danas srećna žena , okružena ljubavlju, poštovanjem i novim početkom. A svima koji je i dalje kritikuju, njen odgovor je jednostavan – nek’ Bog sudi, a ljudi neka čuvaju svoje jezike . Jer u svetu gde se zlo često krije iza lepih reči, Mahira stoji gola, iskrena, ranjena – ali nikad poražena
