“Sjedim na aerodromu i čekam let iz Las Vegasa za Minhen.
<p class=”m-sec sec”>Zadubio sam se u telefon, i čitam nešto, kad pored mene na klupi, sjeda mala djevojčica, sa mamom i sestrom, i krenu da se smiju. Ja imao slušalice u ušima, ali ih sve čujem.</p>
Kad starija sestra kaže mlađoj, na srpskom, ovaj bata mnogo lijep, šteta što ne zna srpski, pa da malo pričamo. Ja prestao da čitam, i krenem da ih slušam. One su me toliko hvalile, čak je nazvale i Zoran, Uroš se zovem. Ušli mi u avion, ja i dalje ćutim.
<a class=”img-popup” href=”https://novi.ba/storage/2019/08/12/5d51c3bf-9ff0-450d-a3af-695d0a0a0a64-sad-man-1.jpg”><img title=”sad-man-1” src=”https://novi.ba/storage/2019/08/12/thumbs/5d51c3bf-9ff0-450d-a3af-695d0a0a0a64-sad-man-1-previewOrg.jpg” alt=”sad-man-1” /></a>
Sjele su red ispred mene. Tokom cijelog leta su se okretale ka meni, pa mi pjevale, pa mi mahale. Majka ih smirivala, pa mi se izvinjavala, na engleskom. Na aerodromu u Minhenu, dva sata sam čekao let za Beograd, nje dvije su cijelo vrijeme bile oko mene. Kada su me vidjele u avionu za Beograd, nije im bilo jasno, pa me gledale, mama njihova ne vjeruje šta vidi. Nisam mogao da ih lažem, male me odmah pročitale, znaju ko je naš.”