By “Radila sam noćnu smjenu na intenzivnoj njezi tokom svojih vojnih dana.
Bolnice su uvijek jezive noću, ali to mi nikad nije stvarno smetalo sve dok nismo imali pacijenta koji je bio na samrti, i očekivali smo da će preminuti tokom naše smjene.
Sobe na našoj intenzivnoj njezi imaju staklene pregrade i zavjese, tako da se moglo vidjeti pacijenta u susjednoj sobi.
Bilo je to oko 1:30-2 ujutro, i dok sam bila u susjednoj sobi, nešto mi je privuklo pažnju. Vidila sam čovjeka koji se naginje nad krevet, a lice mu je bilo samo nekoliko centimetara udaljeno od onoga koji je ležao u krevetu.
Gledala sam u nevjerici, shvatajući da je to isti čovjek kako gleda sebe u krevetu. Misleći da haluciniram, zaobišla sam pregradu da vidim da li je neki kolega u sobi, ali nikoga nije bilo.
Možda sat kasnije, pacijent je preminuo. Do dana današnjeg, ne mogu to stvarno objasniti.”