By Moja 79-godišnja majka, koja boluje od Parkinsonove bolesti, slučajno je čula razgovor između mene i mog supruga o domu za starije osobe. Sljedećeg jutra nestala je, ostavivši na stolu oproštajno pismo: „Ne želim vam više biti teret. Dok ovo pročitate, već će biti prekasno.” Ali kada ju je policija napokon pronašla, moj suprug pao je na koljena i briznuo u plač…
Tog sam jutra prvi put u životu pala na koljena pred svojom majkom i preklinjala je da otvori oči.
„Mama, molim te, nemoj me ostaviti. Ima još toliko toga što ti moram reći…”
Ali nije odgovarala. Njezino sitno, krhko tijelo nepomično je ležalo na podu spavaće sobe. Pokraj nje bilo je razbacano nekoliko kutijica lijekova, a na krevetu je ležala bijela omotnica. Na omotnici je drhtavim rukopisom moje majke pisalo: „Mojoj voljenoj kćeri.”
Otvorila sam je, a noge su mi gotovo otkazale kada sam pročitala prve retke:„Moja draga Emily, oprosti mi što sam ti toliko dugo stvarala probleme. Znam da je moja bolest pretvorila vaše živote u noćnu moru. Sinoć sam sve čula. Molim te, nemoj kriviti svojeg supruga. On je u pravu. Više nisam ona majka koja ti je mogla pomagati. Ne želim provesti svoje posljednje dane okružena strancima, budeći se svakog jutra i pitajući se hoćeš li me doći posjetiti. Dok budeš čitala ovo pismo, možda će već biti prekasno. Samo zapamti da sam te voljela više od svega na ovom svijetu.”
Moj suprug utrčao je u spavaću sobu. Čim je ugledao moju majku, ukočio se. „O, Bože… Što se dogodilo?” Pokazala sam prema kutijicama lijekova. „OVO JE TVOJA KRIVNJA! Čula je što si sinoć govorio! Pomislila je da je želimo izbaciti iz kuće!”
Robert je problijedio. „Ne… Ne, Emily, ne razumiješ…” „Što to ne razumijem? Rekao si da više ne možeš podnijeti njezin boravak ovdje!”
Robert je pao na koljena pokraj moje majke i očajnički je počeo dozivati. Već sam bila pozvala hitnu pomoć. Naša sedmogodišnja kći Sophie stajala je na vratima, čvrsto grleći svojeg plišanog medvjedića. „Mama, hoće li baka umrijeti?” To mi je pitanje slomilo srce. „Ne znam, dušo… Ne znam…”
Moja majka Margaret imala je 79 godina. Prije tri godine liječnici su joj dijagnosticirali Parkinsonovu bolest. U početku joj je drhtala samo desna ruka, a zatim joj je i hodanje postalo teško. Ponekad nije mogla zakopčati bluzu ili prinijeti čašu vode usnama. Nekoć je bila najsnažnija žena koju sam poznavala – sama me odgojila, radila dva posla i nikada ni od koga nije tražila pomoć. A sada su joj i najjednostavniji zadaci predstavljali ogroman napor. Kad god bi joj nešto slučajno ispalo iz ruku, spustila bi pogled i tiho prošaptala: „Oprosti, dušo. Moje me ruke više jednostavno ne slušaju.”
Uvijek sam je pokušavala utješiti, ali posljednjih nekoliko mjeseci primjećivala sam da postaje sve tiša i povučenija. Ponekad bi me upitala: „Emily, nisi li se umorila od brige za mene?” „Mama, kako bih se ikada mogla umoriti od tebe?” Nasmiješila bi se, ali nekako sam osjećala da mi ne vjeruje. Nikada nisam razumjela zašto – sve do tog užasnog jutra.
U vozilu hitne pomoći držala sam majčinu hladnu ruku. „Mama, ako me čuješ, molim te, nemoj odustati.” Kada smo stigli u bolnicu, medicinsko osoblje odmah ju je odvelo na pretrage, a Robert i ja ostali smo u hodniku. „Ako se mojoj majci nešto dogodi, nikada ti neću oprostiti”, prošaptala sam. Moj suprug spustio je glavu. „Emily, nikada je nisam želio poslati od kuće.” „Ali rekao si da je u petak nekamo vodimo!” „Da, ali…”
U tom trenutku liječnik je izašao u hodnik. „Obitelj gospođe Margaret?” Skočila sam na noge. „Molim vas, recite mi! Hoće li preživjeti?” Liječnik je na trenutak zašutio, pa upitao: „Tko je pronašao ovo pismo?” „Ja. Zašto? Je li uzela previše lijekova?”
„Vaša majka došla je svijesti. Njezino je stanje stabilno. Naše preliminarne pretrage nisu pokazale da je uzela opasnu količinu lijekova”, rekao je liječnik. Stajala sam ondje, ne vjerujući vlastitim ušima. „Zašto je onda ležala na podu?” „Čini se da joj je pozlilo i da je pala. Ali postoji nešto što morate čuti izravno od nje.”
Liječnik nas je odveo u njezinu sobu. Moja majka ležala je u bolničkom krevetu, a kada me ugledala, suze su joj počele kliziti niz obraze. „Emily… Zašto plačeš?” Čvrsto sam je zagrlila. „Mama, mislili smo da si pokušala oduzeti sebi život.”
Pogledala me potpuno zaprepašteno. „Što? Ne, dušo! Samo sam pokušavala otići kako više ne biste morali patiti zbog mene.” „Ali lijekovi… Pismo…” „Spremala sam lijekove u torbu. Ruke su mi počele jako drhtati i sve mi je ispalo na pod. Onda mi se zavrtjelo u glavi. To je posljednje čega se sjećam.” Moja majka počela je plakati: „Mislila sam da me šaljete u dom za starije osobe. Htjela sam otići sama, kako me ne biste morali gledati u oči i reći mi da više ne želite da živim s vama.”
Robert, koji je dotad šutke stajao pokraj vrata, iznenada je prišao njezinu krevetu i kleknuo pokraj nje. „Mama, sve si pogrešno shvatila.”
A onda je moj suprug otkrio nešto što čak ni ja nisam u potpunosti znala. Posljednja dva mjeseca Robert je tajno preuređivao jednu sobu u prizemlju naše kuće. Želio je napraviti udobnu spavaću sobu posebno prilagođenu potrebama moje majke kako se više ne bi morala mučiti sa stubama. Također je dogovorio termin u specijaliziranom rehabilitacijskom centru koji pomaže osobama oboljelima od Parkinsonove bolesti, a koji se slučajno nalazio u zgradi u kojoj je nekada bio dom za starije osobe. U petak smo trebali odvesti moju majku ondje na prve konzultacije i terapiju, nakon čega se trebala vratiti ravno kući.
A one strašne riječi koje je čula — „Ne mogu više ovako. Napokon ćemo se osloboditi ove noćne more” — nisu se odnosile na to da je se želimo riješiti. Robert je govorio o svakodnevnim poteškoćama s kojima se suočavala i o tome koliko je očajnički želio olakšati joj život, ali je jednostavno odabrao najgore moguće riječi.
„Htio sam ti olakšati život”, prošaptao je Robert dok su mu suze tekle niz lice. „Nikada mi nisi bila teret. Izgubio sam vlastitu majku dok sam bio mlad, a onda sam na neki način u tebi pronašao drugu majku.”
Moja majka ispružila je drhtavu ruku i nježno ga pomilovala po obrazu. „A ja sam mislila da me više ne voliš…” „Mama, ako budem morao držati tvoju ruku svakog dana do kraja svojeg života, učinit ću to. Samo nikada nemoj pomisliti da ti nije mjesto u ovoj obitelji.”
