By ### 17 godina sam opraštala mužu njegove prevare jer sam ga voljela: Jednog dana odlučila sam ga pratiti, a kada sam vidjela ko ulazi u našu zgradu, noge su mi se odsjekle od šoka!
Sedamnaest godina braka. Sedamnaest godina ljubavi, suza, razočarenja i oproštaja. Toliko sam vremena provela nadajući se da će se moj muž jednog dana promijeniti.
Zvao se Marko. Bio je šarmantan, zgodan i uvijek je znao pronaći prave riječi kada bi me povrijedio. Svaki put kada bih saznala za neku njegovu avanturu, kleo se da je posljednja.
— Ti si jedina žena koju istinski volim. Ostale mi ništa ne znače — govorio bi.
A ja sam mu vjerovala.
Ili sam barem željela vjerovati.
Živjeli smo u malom gradu gdje se gotovo ništa nije moglo sakriti. Ljudi su mi često prilazili i govorili da su ga vidjeli s drugim ženama.
Neke sam poznavala. Neke su čak bile moje poznanice.
Ali ja sam uvijek pronalazila opravdanje.
Sve do jednog utorka, kada mi je komšinica rekla nešto što me potpuno uznemirilo.
— Draga moja, nije moje da se miješam, ali tvoj muž više nema nikakvog srama. Sada dovodi žene čak i u vaš stan dok te nema.
Osjetila sam kako mi srce preskače.
— U naš stan?!
— Da. I to nije bilo jednom.
Te noći nisam mogla spavati.
Gledala sam Marka kako mirno leži pored mene i pitala se kako čovjek može toliko lagati nekome s kim dijeli život.
U srijedu ujutro donijela sam odluku.
— Marko, danas poslije podne idem kod roditelja na selo. Ostat ću do petka — rekla sam dok sam spremala doručak.
Podigao je pogled s telefona.
— Dobro, ljubavi. Odmori se malo.
Nije me čak ni pitao zašto idem.
To me zaboljelo više nego što sam očekivala.
Spakovala sam torbu, poljubila ga u obraz i izašla.
Ali nisam otišla na selo.
Sjela sam u mali kafić preko puta naše zgrade, odakle se jasno vidio ulaz.
Naručila sam kafu i čekala.
Prošlo je pola sata.
A onda se ispred zgrade zaustavio bijeli automobil.
Iz njega je izašla žena u crvenom kaputu.
Kada sam joj vidjela lice, gotovo sam ispustila šoljicu.
Bila je to moja najbolja prijateljica Sanja!
Žena koju sam poznavala više od dvadeset godina.
Žena kojoj sam pričala o svim Markovim prevarama.
Žena koja me svaki put tješila i govorila da zaslužujem boljeg muškarca.
Gledala sam kako ulazi u našu zgradu.
Nekoliko sekundi kasnije moj telefon je zazvonio.
Bila je to Sanja.
Javila sam se drhtavim glasom.
— Hej, draga, gdje si? — upitala je veselo.
— Upravo sam krenula prema roditeljima. Zašto?
— Ma ništa, samo sam htjela vidjeti jesi li dobro. Čujemo se kasnije!
Prekinula je vezu.
Ostala sam nepomična.
Moja najbolja prijateljica upravo me nazvala iz zgrade u kojoj živim s mužem, samo da provjeri jesam li zaista otišla!
Osjetila sam mučninu.
Sve godine prijateljstva odjednom su mi izgledale kao velika laž.
Ali odlučila sam ne reagovati odmah.
Željela sam vidjeti šta će se dogoditi.
Nakon petnaest minuta izašla sam iz kafića i krenula prema zgradi.
Polako sam se popela stepenicama.
Kada sam stigla pred naš stan, čula sam smijeh.
Sanjin smijeh.
Otključala sam vrata svojim ključem.
U dnevnoj sobi zatekla sam Marka i Sanju kako sjede na kauču.
Na stolu su bile dvije čaše vina.
Kada su me ugledali, oboje su skočili.
— Ljubavi?! — Marko je problijedio. — Zar nisi otišla na selo?
Pogledala sam ga hladno.
— Očigledno sam se vratila na vrijeme.
Sanja je nervozno popravljala kosu.
— Draga, nije onako kako izgleda!
Gorko sam se nasmijala.
— Stvarno? Onda mi objasni kako izgleda.
Marko je prišao prema meni.
— Molim te, smiri se. Sanja je samo svratila da razgovaramo.
— O čemu? O tome kako da me još jednom napravite budalom?
Sanja je spustila pogled.
— Moram ti nešto priznati — prošaptala je.
Osjetila sam kako mi srce udara sve jače.
— Koliko dugo? — upitala sam.
Nije odgovorila.
— Sanja, pitam te koliko dugo spavaš s mojim mužem?!
Počela je plakati.
— Tri godine.
Tri godine!
Nisam mogla vjerovati.
Tri godine je sjedila sa mnom, pila kafu, slušala kako plačem zbog njegovih prevara, a istovremeno bila jedna od žena s kojima me varao.
— Kako si mogla?! — povikala sam.
— Nisam planirala da se to dogodi. Jednostavno se desilo…
— Ne! — prekinula sam je. — Jednom se može dogoditi greška. Tri godine su odluka!
Marko je pokušao nešto reći, ali sam ga zaustavila.
— Ti više nemaš pravo ništa objašnjavati.
Uzela sam torbu i krenula prema vratima.
Tada je Sanja izgovorila nešto zbog čega sam zastala.
— Čekaj! Nije sve onako kako misliš!
Okrenula sam se.
— Šta još može biti gore od ovoga?
Pogledala je Marka, a zatim mene.
— Ja nisam jedina žena s kojom je bio.
Gorko sam se nasmijala.
— To znam već sedamnaest godina.
— Ne razumiješ. Postoji jedna žena za koju ti nikada nije rekao. A ona je mnogo važnija od svih nas.
Marko je naglo ustao.
— Sanja, začepi!
Prvi put sam na njegovom licu vidjela pravi strah.
— Koja žena? — upitala sam.
Sanja je počela drhtati.
— Ona zbog koje je Marko prije pet godina podigao veliki kredit.
Zbunjeno sam pogledala muža.
— Kakav kredit?
Znala sam da imamo stambeni kredit, ali za drugi nikada nisam čula.
Sanja je nastavila:
— Marko je godinama davao novac jednoj ženi. Plaćao joj je stan, račune i sve troškove.
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
— Ko je ona?
Marko je prišao Sanji.
— Rekao sam ti da prestaneš!
Ali ona ga više nije slušala.
— Zove se Milena. Živi u susjednom gradu.
— I šta ima s njom?
Sanja je duboko udahnula.
— Imaju dijete. Djevojčicu od šest godina.
U tom trenutku kao da je neko ugasio svjetlo u mom svijetu.
Moj muž imao je dijete s drugom ženom.
Dok sam ja godinama pokušavala spasiti naš brak, on je gradio još jednu porodicu.
Pogledala sam ga.
— Je li istina?
Spustio je glavu.
— Jeste.
Nisam zaplakala.
Ne znam zašto, ali suze jednostavno nisu dolazile.
Osjećala sam samo prazninu.
— Kako se zove?
Marko me zbunjeno pogledao.
— Ko?
— Tvoja kćerka.
— Lana.
To ime me presjeklo.
Lana.
Ime koje sam ja godinama željela dati našoj kćerki, da smo je ikada dobili.
Marko je to znao.
Sjeo je na kauč i počeo plakati.
— Molim te, oprosti mi.
Pogledala sam ga posljednji put.
— Sedamnaest godina sam ti opraštala. Ali danas sam konačno shvatila da ti ne tražiš oproštaj zato što ti je žao. Tražiš ga zato što ne želiš snositi posljedice.
Izašla sam iz stana.
Otišla sam kod roditelja i ispričala im sve.
Majka me zagrlila, a otac je samo rekao:
— Kćeri, kuća u kojoj nema poštovanja nije dom.
Te noći prvi put nakon mnogo godina zaspala sam bez straha da će me muž ponovo slagati.
Sljedećih dana Marko me neprestano zvao.
Nisam se javljala.
Zatim mi je poslao poruku:
„Molim te, moramo razgovarati. Postoji nešto što ne znaš o Mileni i Lani.“
Obrisala sam poruku.
Ali dva dana kasnije na vrata roditeljske kuće pokucala je nepoznata žena.
Imala je oko trideset pet godina, dugu smeđu kosu i umorne oči.
Pored nje stajala je mala djevojčica.
— Dobar dan — rekla je tiho. — Vi ste Markova supruga?
Klimnula sam glavom.
— Jesam. Ko ste vi?
— Ja sam Milena. A ovo je Lana.
Osjetila sam kako mi srce preskače.
Žena s kojom je moj muž dobio dijete stajala je pred mojim vratima.
— Šta želite od mene?
Milena je spustila pogled.
— Znam da me vjerovatno mrzite, ali morate me saslušati.
— Nemam vam šta reći.
Tada je djevojčica prišla korak bliže.
Pogledala me velikim plavim očima.
— Teta, jeste li vi ona žena koju moj tata zove svojom pravom porodicom?
Te riječi pogodile su me pravo u srce.
Čučnula sam ispred nje.
— Kako se zoveš, dušo?
— Lana.
Nasmiješila sam joj se, iako sam osjećala da ću svakog trenutka zaplakati.
Milena je zamolila da razgovaramo nasamo.
Moja majka odvela je Lanu u kuhinju i ponudila joj sok.
Sjela sam s Milenom u dnevnu sobu.
— Recite šta imate.
Iz torbe je izvadila nekoliko papira.
— Marko vam nije rekao cijelu istinu.
Umorno sam uzdahnula.
— Šta još postoji? Još jedna žena? Još jedno dijete?
Milena je odmahnula glavom.
— Ne. Radi se o vašoj kući.
Pogledala sam je zbunjeno.
— Kakve veze naša kuća ima s vama?
Pružila mi je dokument.
Na njemu su bili ime mog muža, iznos kredita i adresa našeg stana.
— Marko je prije dvije godine pokušao podići dodatni kredit koristeći stan kao osiguranje — rekla je.
Osjetila sam hladnoću niz leđa.
— To nije moguće. Stan je zajednička imovina!
— Znam. Zato sam i došla.
Na drugom papiru nalazio se moj potpis.
Ali ja taj dokument nikada nisam vidjela.
— Ovo nije moj potpis! — uzviknula sam.
Milena je klimnula glavom.
— Upravo to sam i pretpostavljala.
Nisam mogla disati.
— Hoćete reći da je falsifikovao moj potpis?
— Ne znam ko je to uradio, ali Marko je tvrdio da ste vi pristali.
Pogledala sam dokument još jednom.
Na dnu je bio datum.
Tog dana bila sam u bolnici, na operaciji.
Sjećala sam se svakog detalja.
Nisam mogla potpisati taj papir jer sam u to vrijeme bila pod anestezijom!
Ruke su mi počele drhtati.
— Zašto mi ovo govorite? — upitala sam Milenu.
Počela je plakati.
— Zato što je Marko i meni lagao. Rekao mi je da je razveden i da vi već godinama ne živite zajedno.
Zanijemila sam.
— Molim?!
— Prije mjesec dana saznala sam da ste još uvijek u braku. Tada sam počela provjeravati sve što mi je govorio.
Zatim je izvadila posljednju kovertu.
— A ovo sam pronašla među njegovim stvarima.
Otvorila sam je.
Unutra je bila kopija ugovora o prodaji stana.
Na ugovoru je pisalo da je naš stan već ponuđen na prodaju.
A kao osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije bila je navedena…
Moja najbolja prijateljica Sanja!
Zaledila sam se.
— Kako je to moguće?!
Milena je obrisala suze.
— Ne znam. Ali mislim da vas Marko i Sanja nisu samo varali. Mislim da su planirali uzeti vaš novac i otići.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon.
Na ekranu se pojavilo Markovo ime.
Ovog puta sam se javila.
— Šta hoćeš? — upitala sam.
Njegov glas bio je neobično nervozan.
— Gdje si? Moramo hitno razgovarati.
— Zašto?
Nastala je kratka tišina.
A onda je rekao:
— Sanja je nestala. I s njom je nestao sav novac s našeg zajedničkog računa.
Osjetila sam kako mi telefon klizi iz ruke.
Ali pravi šok tek je uslijedio.
Milena je pogledala ekran svog telefona i problijedjela.
— Ne… Ovo nije moguće…
— Šta se dogodilo? — upitala sam.
Okrenula je telefon prema meni.
Na njemu je bila poruka od nepoznatog broja:
„Ako želite saznati gdje je Sanja, dođite večeras u 20 sati na staru adresu. I nemojte povesti Marka. On zna mnogo više nego što mislite.“
Ispod poruke nalazila se fotografija.
Kada sam je ugledala, noge su mi se odsjekle.
Na fotografiji su bili moj muž, Sanja i čovjek kojeg sam prije sedamnaest godina smatrala svojim najvećim neprijateljem.
Bio je to moj bivši vjerenik.
Čovjek koji me ostavio samo mjesec dana prije vjenčanja.
A na poleđini fotografije, koju je pošiljalac također uslikao, stajale su četiri riječi:
„Sve je počelo zbog nje.“
Tada sam shvatila da možda nijedna od sedamnaest godina mog braka nije bila onakva kakvom sam je zamišljala.
I da je čovjek kojem sam toliko puta oprostila možda od samog početka imao razlog zbog kojeg se oženio mnome…
Nastavak slijedi…
